Zbog izgubljene etike, trpi nam estetika – VLAST „LEŽEĆIH“ POLICAJACA

Novi Pazar je grad koji teži da bude turistički centar, gdje će se slivati rijeke turista i posjećivati historijske spomenike kojih je mnoštvo u ovom gradu a od čega bi svi imali koristi, kako sama privreda grada tako i pojedinci koji bi neposredno imali profit od slivanja novca koji turizam kao privredna grana nosi sa sobom. Turista će uvijek biti, nekad manje nekad više, međutim ovim tempom rada na polju razvijanja turizma u Novom Pazaru teško da će doći do nekog značajnijeg pomaka. Okruženje, okolnosti i političko stanje u kome je Novi Pazar bio u zadnjih 25 godina je učinilo da se sada nalazi u nezavidnom položaju i to je sada dosta teško popraviti, jer su potrebni pravi ljudi na pravim pozicijama, dosta novca, truda i volje, međutim, pored toga imamo veliki problem sami sa sobom u smislu jer ne radimo ni ono što je do nas i što možemo sami promijeniti na bolje.

Na prvom mjestu odmah dolazi u fokus čistoća našeg okruženja, mahale, ulice, naselja pa i grada. Sa pravom možemo optužiti odgovorne za čistoću grada, jer se tu niže problem za problemom, od neorganizovanih i nefunkcionalnih gradskih preduzeća koja bi se bavila time, od nerada i korupcije u njima i svega toga što prati jedan politički zapušten grad pa sve do nedostatka sredstava i mehanizacije i ostalih problema sa kojima se susrećemo svakog dana, međutim, i pored svega toga ne može ni jedan pojedinac koji živi i djeluje u ovom gradu osloboditi sebe odgovornosti ako je učinio prijestup ugrožavanja i prljanja sredine u kojoj živi ili na kraju ako nije učinio ništa da spriječi da naš grad izgleda zapušten i prljav pa na kraju krajeva i ovako urbanistički masakriran i uništen. Novi Pazar ima potencijala da bude na nivou nekog grada u Švicarskoj, sa dvije rijeke, brdima i planinama okolo, i šumom koja ga okružuje može da bude mjesto koje bi se spominjalo i na istoku i na zapadu, međutim, umjesto da se ravna sa evropskim uređenim gradovima, Novi Pazar se jedva poredi sa nekim afričkim gradićima, a to svjedoče građani koji u njemu svakodnevno cirkulišu. Neuređene ulice, bez trotoara, bez parking mjesta, sa neprekidnim gužvama i haosom u centru grada, sa ulicama koje su sve zakrpa na zakrpu a i nakon toga pune rupa, gdje su rječna korita puna smeća i fekalija u koje se odlivaju industrijske vode i krv. Novi Pazar ni blizu nema riješeno vodosnabdijevanje, fekalnu i kišnu kanalizaciju a ovim tempom razvijanja stvari to ni uskoro neće dobiti. Novi Pazar nema riješen ni jedan krak obilaznice što dovodi do saobraćajnog haosa u svakom dijelu grada i u svim dijelovima dana. Aktuelna vlast se bavi „šminkanjem“ uglavnom centra grada koji iskreno izgleda pristojnije nego ranije, međutim to nije ni na putu onoga što bi trebalo biti i kako bi se jezgro Novog Pazara trebalo arhitektonski i estetski razvijati. Nebrigom aktuelne i prijašnjih vlasti divlja gradnja je cvjetala zadnjih dvadesetak godina što je dovelo do toga da su apsolutna većina ulica uske i nefunkcionalne što dovodi do sporog saobraćaja i nebezbjednog kretanja kako vozača, tako pješaka i biciklista. Kada pomenusmo bicikliste, u Novom Pazaru ne postoji ni pola metra biciklističke staze, vjerovatno nadležni nisu čuli da je izmišljena i da u Evropi i svijetu biciklističke staze uz trotoar predstavljaju normalnu sliku skoro svakog grada i svakodnevicu svih kulturnih i emancipovanih građana.

Međutim, ono što možemo vidjeti u našem gradu a što doživljava ekspanziju kada je u pitanju „izgradnja“ jesu barijere na ulicama ili takozvani ležeći policajci. Zaprepašćujuće je to da se te gomile asfalta, koje bi mnogstruko bolje poslužile da se njima popune rupe na našim jadnim ulicama, gomilaju na način da se preko silnih zakrpa prave barijere koje bi trebale služiti usporavanju ionako presporog saobraćaja u Novom Pazaru a ustvari koje služe da građani lome i ono skromnih automobila koje su odvajajući od zalogaja jedva sebi priuštili. Ko živi u Novom Pazaru zna da apsolutna većina naših jadnih, skučenih, uskih, masakriranih ulica posjeduje po par ili više tih „civilizacijskih dostignuća“ zvanih „ležeći policajci“. To ustvari predstavlja poraz našeg društva, poraz društvene svijesti koja se miri sa time da ionako tromi i lijeni državni organi i neorganizovana i pretrpana korupcijom i lopovlukom gradska preduzeća, svojom nesposobnošću tovare ionako preopterećene, siromašne i nezadovoljne građane, tako što im pored rupa postavljaju dodatne barijere na putu da slučajno nebi nešto od svojih svakodnevnih potreba lakše i brže završili a da pritom ne odvale neku „jabučicu“ ili amortizer na svom autu. Pa možda i nebi bilo toliko poražavajuće da se to radi po standardima, već su ti „ležeći“ toliko „narasli“ i „nadošli“ da je već vještina preskočiti ih bez posljedica po pršljenove i umjesto da budu zaobljeni postaju sve kockastiji.

Nakon što sve ovo imamo u vidu, a susrećemo se sa time svakodnevno, „normalan“ čovjek se zapita, da li ovo neko radi namjerno ili se sve okrenulo naopačke. Zašto nam nesposobni ljudi sjede na pozicijama odakle odlučuju o nečemu za šta nisu ni blizu sposobni a pritom mnoge stvari rade iz inata. Zašto nam lisica čuva kokošinjac i zašto kolektivno nemamo volje i želje da se takmičimo sa naprednim zajednicama, pa nakon svega i u estetici, kako bi time, odnosno, ljepotom i čistotom oko nas i u našem gradu, privlačili druge ljude da nam dolaze, obilaze naš grad i znamenitosti u njemu, pa da konačno krenemo naprijed?! Nažalost, fali nam etike, a u to spada i svijest i savjest kao i svjesnost dešavanja i ljudi oko nas, kako bi znali, između ljudi odabrati bolje od lošijih, a iz dešavanja učiti, i pozitivno zaključivati, radi nas samih kao i radi naše djece i naše budućnosti.

Autor: Hazim Zukorlić

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker