Zija Dizdarević “Ramazanska noć”

Ahmo ima pedeset godina, i ima reumu, te čim je oblačno, a ono pritisne sijevati u članku, “ko da mi kogod usijanom letvom probija ruku”. Ahmo ide polako, kao čovjek koji je dotraj'o. Ahmina brada je bijela a šalvare Ahmo ne može da “saleti” ima već dvije godine i stoga su mu gaće oko nogu otrcane i pocrnjele od crnog života. Ahmo se promeće nekako iz dana u dan, dao bi djecu na škole (“nek njima barem ide potaman, kad meni nije moglo”), ama ne zna kako to ide i ko će njih tamo u tuđem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne njive se ne da deverati, a ne mogu čitav vijek doćerivati kasablijama drva kao što je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog čela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promeće iz dana u dan. A sad je ramazan i noć, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka, s onu stranu duvara ržu konji, štala zaudara kroz otškrinuta vrata i konjski zadah širi se među ljudima. Čita se pjesmarica, zijevaju prilike u hanu a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi čitav svijet, on se trgnuo ćutljiv i unezvijeren, nastavivši da prati jednolično plačno nabrajanje stihova što ih je neko iz ugla otezao.

Bajko je svlačio “kalauzu” niz rijeku, čitav dan se natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naoštrila, nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi još negdje capinom mlatnuti, dobro mlatnuti – a sve je to još za večerom utihnulo u njemu i, eto, sad tromo opušten sjedi i njiše se polako u ritmu deseterca.

Ćamil kako zna za se dolazi svakog ramazana u han, sluša pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve pjesme i sve stihove što su se ikad pročitali pa iz noći u noć prati pjevača zažmurivši, i tek ponegdje prekine: – Stan’ der, dina ti, priskočio si ono: “Diže Halil ćordu dimiskiju”. Zna Ćamil napamet sve, a opet se ne bi ni po koje pare rastao od ovih dugih noći uz dim, sivih snova i melodija. Zna Ćamil šta će se čitati iz rasute Sadikove pjesmarice, on odlučuje kojom da se počne, on pazi, popravlja i tako živi kroz otegnute ramazanske noći.

Sluša i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, leđa mu utrnula i sve mu se negdje baš u tim leđima objašnjava, kako je teško kad insan kupi đubre po sokacima pa ga na sebi u sepetima iznosi na njivicu. I još leđa pričaju Sejidu nerazgovjetne priče o tome kako je teško danas kupiti fes pa da imaš trista dimiskija… Sejid sluša i ne sluša, a toplo je tu, među ljudima, i nekako sve svejedno…

Odmjereno pjevanje. Pokreće se jedva vidljivo vijenac navoranih lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed… Han diše znojem, pjesmom i upljuvcima. Sa hrastovih greda toči se odjek. Godine, stoljeća, starine, ljudi, podvizi, junaštva. Pjesma se raširila u prostoru, obavila glave, pokreće ih, nosi ih, baca…

Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. Ćamil puste želje, Sejid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke iz Kasimovog dućana. Hamid je došao okaharen, Hamdo mučan, Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema, ljudi po danu dobro vide tegobe a u noći je gust mrak i šta bi se učinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i Ćamil i Sejid, pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to zatomiti.

Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne tuge.

Ćamil po sto puta na dan odhukne i teška mu psovka izleti iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije svake psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga Ćamila uhvati tjeskoba.

Sejida i ne zovu drukčije nego: “Eh, da mi je…”

Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog šiljka voda pišti kao da vri, a njemu se čini da je kriv i izmahuje…

Traže premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz uši, draži i čudno umiruje, a daleki, nestvarni dani oživljuju iza spuštenih trepavica, meko i toplo miluju otežale misli.

– Bože mili, na svemu ti fala,

Ili grmi il’ se zemlja trese?

Tiho, ujednačeno disanje, duga zapijevanja, nepomičnost, sve se to pretvorilo u kadifen pokrivač i blagom težinom pritiskuje umorne ramazanske dane, što jenjavaju u pognutim mozgovima.

Ahmo se izgubio u maglenim daljinama.

Sejidu drago što Hrnjici niko ništa ne može, pa zaboravio i đubre i tegobe i sav se u mislima natisnuo za nekakvim nevidljivim đogatom.

Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junaštva pa ne umije da se makne. Tale Ličanin umjesto njega bije…

Ćamil kopa po svom praznom i uzaludnom životu: “Eh, pusto tursko”.

Han se nadvio nad starinsku pjesmu što ispunjava djetinjske, pradavne želje i hrani se nečim lijepim, nepoznatim, čega nema u ovom našem zemanu.

“A što mu je puce pod gr'ocem

Uz njega se vidi večerati,

U ponoći kao i u podne”.

– Eh, pusta zevka, aman jarabi.

Sjede tamo ljudi i puše, neko duhan a neko sasušeno kruškovo lišće, slušaju pjesmu i uspavljuju se. A noć polegla po sokacima, troma ramazanska noć i nečiji starinski kao prst debeo sat sjecka tu noć pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha.

“Ni brat brata poznati ne može,

A kamoli Turčin kaurina”.

Ponoć. Ljudi su izgubili svoje juče i sutra. Slike sve življe, sve brže lete, boje poigravaju, mnogo boja šara razigrane utvare, kovitlaju se sablje i handžari i sve se najzad počinje da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteračka kajda i hrkanje i sipljivi dahovi i onaj neodređeni šum noći što se u sitne sahate osjećaju svuda po prostoru, stopilo se to u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih očnih kapaka uporno nameće misao da mu je nena pričala nekakvu pripovijetku još dok je bio dijete i da je ta priča sasvim nalik na ovo brujanje, a opet nekako ne može da potrefi šta li je to u toj priči.

Gluho doba. Riječi koje više niko ne čuje.

Onda utihnu.

Zaboravljeni i izmišljeni događaji lutaju među čađavim zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore.

Isprepleli se snovi fantastično. Prostor je pun ljudi i snova.

– Bajko je trznuo rukom k'o capinom –

Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.

Biografija pisca: Zija Dizdarević (18. februar 1916 – proljeće 1942.)

Rođen je u malom hercegovačkom mjestu Vitina, u bošnjačkoj porodici, od oca Šefkije i majke Selime. Nekoliko godina po rođenju sa porodicom se seli u Fojnicu gdje provodi djetinjstvo. Nakon završene osnovne škole u Fojnici, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koji završava 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom.

Još kao srednjoškolac djeluje kao aktivist u društvu, učestvujući u đačkim štrajkovima, a taj buntovni karakter mu donosi nenaklonost režima i čestu prismotru policije.

U tom periodu objavljuje i prve literarne radove: “Halucinacije” i “Zapisi bolesnog čovjeka” (1935.) što upućuje na njegov nesporni talenat. Zbog antirežimske političke aktivnosti ne uspijeva pronaći posao učitelja, te 1937. godine se upisuje na studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tokom studentskog perioda izdržava se od pisanja i davanja privatnih časova. U tom periodu objavljuje mnoge pripovjetke i radove u “Putokazu”, “Pregledu” i “Politici” a učestvuje i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.

Iz studentskih dana ga vezalo čvrsto prijateljstvo sa, bosanskohercegovačkim književnikom, Brankom Ćopićem, koji je jedno od svojih najboljih djela Bašta šljezove boje posvetio upravo Ziji.

U prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen. (bs.wikipedia.org)

Autor: Zija Dizdarević, Pripovijetke, Sarajevo, 1948.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Izvor Akos.ba

Priredio: Mirza Pecikoza

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker