Znanje je ibadet

Piše: mr. Rusmir Čoković

Uzvišeni Allah propisao je ljudima brojne ibadete kako bi, izvršavajući ih, zaslužili Njegovo zadovoljstvo i uspjeh na oba svijeta. Jedan od ibadeta koji vode ka zadovoljstvu Stvoritelja jeste i stjecanje znanja. Budući da je stjecanje znanja ibadet, onda se ne smije zaboraviti da je ispravan nijet uvjet za ispravnost ibadeta.[1]

Na važnost namjere u stjecanju islamskog znanja ukazuju nam i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ko bude stjecao znanje kojim se želi Allahovo lice, ali ga ne stječe osim da bi stekao neku dunjalučku korist, neće osjetiti miris Dženneta na Sudnjem danu.”[2]

U drugom se hadisu navodi: “Ko bude stjecao znanje da bi sebe uzdizao nad učenjacima ili da bi se raspravljao sa maloumnicima, ili da bi se ljudi njemu okretali, Allah će ga uvesti u Vatru.”[3]

Stoga šejh Bekr Ebu Zejd, rhm., veli: “Ako nestane iskrene i ispravne namjere za stjecanjem znanja, onda znanje iz najvećih oblika pokornosti Allahu prelazi u najgoru nepokornost, a jedna od vrsta nepokornosti jeste rijaluk – pretvaranje. Ništa ne može obezvrijediti znanje kao rijaluk. Dvije su vrste rijaluka: rijaluk koji vodi do širka i rijaluk u ihlasu.”

Ove vrste rijaluka pojasnio je Karafi riječima: “Suština rijaluka jeste da čovjek neko djelo koje je vid pokornosti Allahu, čini radi Allaha i radi ljudi – i to se naziva rijalukom koji vodi do širka; ako djelo ibadeta čini samo radi ljudi – to se naziva rijalukom u ihlasu. Obje vrste ono što je pokornost pretvaraju u grijeh. Za rijaluk postoje tri razloga: da se dobiju neka dunjalučka dobra, da se otkloni neka dunjalučka nelagoda i želja da se postigne naklonost i poštovanje ljudi. Sličan rijaluku je sum’aluk, a to da je čovjek kaže: ‘To i to znam’, ili: ‘Naučio sam napamet to i to ili toliko i toliko’.”[4]

Šejh Bekr Ebu Zejd rekao je: “Imajući u vidu važnost namjere, čovjek prilikom stjecanja znanja treba da stalno svoje srce čisti od onoga što mu utječe na namjeru, kao što je želja za tim da postane poznat, hvaljen i cijenjen među ljudima, da bude bolji od svojih kolega, i da mu islamsko znanje bude sredstvo za ostvarenje dunjalučkih ciljeva i materijalnih koristi. U slučaju da se sve ovo nađe u srcu čovjeka, njegov nijet bit će pokvaren, a bereket u znanju će iščeznuti.”[5]

Učenjaci su pojasnili šta je to ispravna namjera u stjecanju islamskog znanja i u čemu se ogleda, pa su naveli sljedeće:

  1. da čovjek želi da postupa u skladu sa stečenim znanjem, jer u poznatom hadisu navodi se: “Stope sina Ademovog neće se pomjeriti na Sudnjem danu sve dok ne bude upitan o četiri stvari: …i o znanju, da li je postupao u skladu sa njim”[6];
  2. da uči da bi od sebe otklonio neznanje, jer se na taj način postiže strahopoštovanje prema Allahu, o čemu je Uzvišeni Allah rekao: “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.”[7]

Imam Ahmed b. Hanbel rekao je: “Stjecanje znanje je najbolje djelo za onoga ko ima ispravnu namjeru.” Neko je upitao: “A u čemu se ogleda ispravna namjera?”, a on reče: “U tome da ponizno stječe znanje i sa željom da od sebe otkloni neznanje”[8];

  1. da želi drugom prenositi usvojeno znanje. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji među vama jeste onaj ko izučava Kur’an i ko druge njemu podučava”[9];
  2. da čovjek uči da bi branio islam, jer samo obrazovani nosioci islama mogu braniti islam.[10]

Međutim, mladi ljudi, studenti islamskih nauka nisu pošteđeni šejtanskog djelovanja i zavođenja, te se nerijetko dešava da i upadaju u šejtanske zamke kada je u pitanju nauka.

Najčešće čime su iskušani studenti islamskih nauka jeste izdavanje i prevođenje fetvi sa arapskog jezika bez obzira na to što još nisu dostigli odgovorajuću kompetenciju. Šejh Bekr Ebu Zejd, upozoravajući na ovaj fenomen, napisao je knjigu “Tealum”, u kojoj se posebno osvrnuo na pitanje izdavanja fetvi. Kao prvi pokazatelj da čovjek želi sebe da prikaže učenjakom, da bi se ljudi za njim povodili, šejh je naveo želju za izdavanjem fetvi.[11]

Na važnost ovog pitanja ukazuje hadis koji prenosi Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: Uistinu Allah neće odstraniti znanje od ljudi tako što će im ga oduzeti, već će to učiniti usmrtivši učenjake, pa kada ne bude ostavio nijednog učenog čovjeka, ljudi će za svoje vođe uzeti neznalice koji će, kada budu upitani, davati fetve, odgovore, bez odgovarajućeg znanja, pa će otići u zabludu, a i druge će u zabludu odvoditi.”[12]

Imam Šatibi je rekao: “Ovaj hadis ukazuje na to da nikada istinski učenjaci neće zavesti ljude s pravog puta, već će ih, nakon što poumru pravi učenjaci, zavesti samo oni koji nisu učenjaci a koji izdaju fetve.”[13]

Rekao je Ibn Kajjim: “Ko bude žudio da ljudi od njega traže fetve i da ih izdaje, i na tom putu ustrajavao, a da neće imati malo Allahove upute u tome… Od ovakve vrste ljudi fetva se traži formalno, a ne zbog fadileta, i traži se od njih zbog položaja – statusa, a ne zbog kompetetnosti[14]; njih je obmanulo to što kod njih dolaze oni koji nemaju znanja, i što potpune neznalice njima žure.”[15]

Potom je Ibn Kajjim naveo izjavu Bišra el-Hafija: “Ko voli da mu ljudi postavljaju pitanja, on nije kompetentan da mu se postavljaju pitanja.”

Muhammed b. Jusuf el-Firjabi rekao je: “Kada bi Sufjan es-Sevri vidio neznalice kako zapisuju znanje, lice bi mu se promijenilo. Rekao sam mu: ‘O Ebu Abdullah, primijetio sam da ti je teško kada ovi zapisuju znanje?’, a on reče: ‘Kod Arapa su znanje čuvali najugledniji ljudi, pa kada je znanje izašlo iz njihovih krugova i kada su neznalice i maloumnici počeli da ga zapisuju, vjera se promijenila.’”[16] Naravno da imam Sufjan es-Sevri nije htio reći da ljudi ne trebaju učiti i zapisivati vjersko znanje, već je htio ukazati na to da je za nauku potrebno postepeno i sveobuhvatno obrazovanje, a ne proizvoljno.

Rekao je šejh Ibn Usejmin: “Ono čega se onaj koji stječe znanje, između ostalog, treba čuvati jeste i da govori o vjeri i izdaje fetve prije nego što postane kompetentan, jer takvo postupanje, tj. izdavanje fetvi prije nego što je postao kompetetntan za to, ukazuje na sljedeće:

prvo, da je zadivljen sobom, jer sebe vidi najučenijim;

drugo, da ne razumije i ne poznaje dovoljno materiju o kojoj govori, što će ga dovesti do grešaka, a i oni koji čuju ili pročitaju to u čemu je pogriješio, ukazat će na njegove propuste i javno ga prozvati;

treće, ovakva osoba daje sebi za pravo da nekad kaže i ono što ne zna, jer onaj ko ima ovakvu namjeru, uglavnom ne mari pa priča o svemu i odgovara na sve o čemu ga ljudi pitaju;

četvrto: ovakva osoba uglavnom ne prihvata istinu, jer smatra poniženjem da prihvati riječ istine od drugog, što je upravo dokaz da nije nikakav učenjak.”[17]

Stoga, moramo se čuvati žurbe kada je u pitanju nauka, i moramo znati da učenjaci nisu uzalud pisali svoja djela o metodama stjecanja znanja, njenim stepenima, uvjetima koji se trebaju ispuniti za kompetenciju u nekom polju i svemu ostalom na što su u svojim djelima ukazivali s ciljem da oni koji stječu znanje izbjegnu upadanje u greške i da im se olakša put stjecanja islamskog znanja.

Islamsko znanje najviše oplemenjuje čovjeka, te je zato itekako važno da onaj ko kroči tim putem to čini sa ispravnom namjerom. No, ništa manje od toga nije važno ni da prilikom stjecanja znanja slijedi uspješne i ispravne metode, koje neophodno mora upoznati i nastojati ih primijeniti.

_________________

[1] Hil’jetu talibil-ilm, str. 9.

[2] Ovaj hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, bilježe Ebu Davad, br. 3664, Ibn Madža, br. 252, imam Ahmed, br. 8457, i Ebu Ja’la, br. 6373, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 78, i Hakim, br. 288, a sa Hakimom se složio i Zehebi, a vjerodostojnim ga je ocijenio i Albani.

U hadisu Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, koji bilježi Buhari, br. 3166, navodi se: “A miris Dženneta osjeća se na udaljenosti četrdeset godina hoda.” Ako uzmemo ovo u obzir sa gornjim hadisom tek vidimo kolika je opasnost neispravne namjere i stjecanju znanja.

[3] Ovaj hadis Ka’ba b. Malika, radijallahu anhu, bilježe Tirmizi, br. 2654, i Hakim, br. 293, a iako se u ovom hadisu nalazi Ishak b. Jahja b. Talha, koji je slab prenosilac, ovaj hadis je hasen li gajrihi –dobar zbog drugih hadisa. Njegovu tačnost pojačavaju prethodno spomenuti hadis, te hadis Abdullaha b. Omera,koji  bilježe Tirmizi, br. 2655, Ibn Madža, br. 253, te Nesai u svom Sunenu, br. 5879; kao i hadis Džabira b. Abdullaha koji bilježe Ibn Madža, br. 254, Ibn Hibban, br. 77, i Hakim, 290.

[4]  Ez-Zehira, 1/48.

[5] Hil’jetu talibil-ilm, str. 10.

[6] Hadis bilježe Tirmizi, br. 2417, Darimi, br. 554, i Ebu Ja’la, br. 7473, a Tirmizi je rekao: “Ovaj hadis je hasen-sahih.”

[7] Fatir, 28.

[8]  Pogledati: Ibn Muflih, El-Furu’, 2/339.

[9] Buhari, br. 5027.

[10] Vidjeti: Ibn Usejmin, Kitabul-ilm, str.23.

[11] Tealum, str. 39.

[12] Buhari, br. 100, i Muslim, br. 2673.

[13] El-I’tisam, 1/574:

[14] Treba obratiti pažnju na to da je Ibn Kajjim ovdje uporedio kompetentnost sa pozicijom i da je htio da ukaže na pogubnost nekompetentnosti i nestručnosti, pa makar neko ne bio na poziciji, ali možda uživa status nekoga ko je kompetentan.

[15] I’lamul-muvekkiin, 4/160.

[16] Ibn Adbulberr, Džamiul bejanl-ilmi ve fadlihi, 1/620.

[17] Kitabul-ilm, str. 61.

minber.ba

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.