AKO SI NACIONALNO NEOSVJEŠTEN, NEMOJ DRUGIMA NACIONALNU SVIJEST ZAMRAČIVATI!

Izvor: bosnjaci.net

Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 – 2012)

Bio sam se zarekao da neću komentirati komentare Esada Durakovića, koji voli da piše o svemu i svačemu – i o onom što ga se tiče i o onome šta ga se ne tiče, kao i o onome šta znao i onom što ne zna. No, za njega je važno da piše i da ljudi steknu dojam da je zabrinut za naciju, državu i pomalo za vjeru i moral – kao akademik, intelektualac, u Bošnjaka ovdje i sada. I u tome nema ništa ni pogrešno, ni neprimjereno, ni sramno. Naprotiv, u općoj učmalosti, ugursuzluku i baš-me-brigosti poželjno je da se ponekad javi poneki akademik, intelektualac, u Bošnjaka da kaže poneku pametnu. Međutim, nije poželjno da “akademik”, “intelektualac”, u Bošnjaka rekne to ponekad nesuvislo, neprimjereno i neodgovorno, kao što je ovoga puta rek’o Esad Duraković u vezi „Inicijative o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini“ od strane Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), inicijative koja dolazi prekasno, preblago i jalovo, ali ipak dolazi kao ideja, koja je, eto, makar što je jalova, zasmetala Esadu Durakoviću, “jer nije ispravna sa stanovišta državotvornosti”.

Rekoh, bio sam se zarek’o, ali nisam se skroz odrek’o prava da komentiram komentare Esada Durakovića, poput ovog njegovog komentara na inicijativu VKBI. Naime, ovaj akademik, intelektualac, u Bošnjaka u ovom svom komentaru, ničim izazvan, spominje “Bošnjačku gimnaziju” i “Bošnjačku akademiju nauke i umjetnosti” (BANU). Ne, ne, nikako ni lijepo ni korektno, jer to nije u njegovoj naravi. Lijepa riječ o Bošnjacima u Bošnjaka je skupa, a ružna riječ je jeftina pa se lahko prodaje i kupuje. Obično, lične frustracije se prenose na kolektiv, pa ispada da je pojedinac nesretan zbog kolektiva, a ne kolektiv zbog pojedinca. A jedna od Durakovićevih najvećih ličnih frustracija, koje prebacuje na kolektiv Bošnjaka je, kako je naglasio u svom komentaru, nastanak u ratu i opstanak u miru “Bošnjačke gimnazije” u Sarajevu. Ni nakon više od dvadeset godina rada i djelovanaj “Bošnjačke gimnazije”, kao unikatno-najuspješnijeg odgojno-obrazovnog projekta u Bošnjaka, logika nacionalne samo-frustracije, samo-negacija i samo-diskvalifikacije kod nekih akademika i intelektualaca u Bošnjaka nije se promjenila ni za jotu. Čak im ni vlastita djeca, koja su dragovoljno i sa ljubavlju pohađala ovu školu, nisu dovoljan razlog da mijenaju svoj odnos prema ovoj jedinstvrnoj školi u Bošnjaka u Bosni. Da, ako ništa drugo Duraković bi, ono ljudski, ako ne već i intelektualno, jer je to očito iznad njegove intelektualne moći, trebao poštediti duševne boli stotine maturanata “Bošnjačke gimnazije”, koji su ponosni na svoju školu i zbog koje su uspješni u svojim raznim karijerama ne samo u Bosni, već i u svijetu. Ali, kao što narod kaže: – “Ćoravom je džaba namigiviti”. Uostalom nije više ni važno šta o “Bošnjačkoj gimnaziji” misli frustrirani akademik, intelektualac, u Bošnjaka, koji se samo tako zove, ali od čije akademske i intelektualne pameti Bošnjaci, u ovom slučaju, nemaju nikakve koristi.

No, frustracija Esada Durakovića nije samo “Bošnjačka gimnazija” u Sarajevu, već je to mnogo više “Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti” (BANU), koja je u miru osnovana u Novom Pazaru. Ne samo da mu smeta što su Bošnjaci osnovali svoju nacionalnu BANU i to baš u Novom Pazaru, već mu taj nacionalni čin u Bošnjaka predstavlja pravu noćnu moru. Stalno se pita: – Što će to Bošnjacima? Njima to ne treba. Postoji već “Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine” (ANUBiH), za koju malo ko zna da postoji osim kad se pojavi neka knjiga, poput knjige Mustafe Čengića, “Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“. Tu se onda, u ANUBiH, sjate svi “akademici” i “intelektualci” u Bošnjaka da slušaju i uživaju kako se blati i kleveće Alija Izetbegović zato što mu nisu dorasli ni ljudski, ni moralno, ni politički, ni itelektualno… I još nešto ANUBiH radi i djeluje u Bosni – izučava mirisno cvijeće i ljekovito bilje po bosanskim poljima i brdima. To je to, zar ne, “ispravno sa stanovišta državotvornosti” (Esad Duraković).

Naravno, ne smeta Durakoviću što u Hrvata postoje tri nacionalne akademije nauke i umjetnostu, a u Srba četiri, ali mu, eto, smeta i sami pokušaj da u Bošnjaka postoji makar jedna nacionalna akademija nauka i umjetnosti. Šta više, njemu smeta nacionalna BANU u Bošnjaka baš zato što tako nešto postoji i u Hrvata i u Srba. Jer, prema toj naopkoj logici, ako toga bude i u Bošnjaka, onda će se Bosna, kao država, etnicizirati. A to Duraković ne može podnijeti ni u snu a kamoli na javi dok u nekom od sarajevskih salona sa sebi sličnim prelijeva iz praznog u šuplje velike akademske i intelektualne jalove ideje, od kojih niko nema koristi. Jer da ima ne bi djeca u Bošnjaka u Banjoj Luci ostala sama u svojoj borbi za nacionalno pravo na nacionalno ime svoga maternjeg bosanskog jezika. Po toj naopakoj logici ne trebaju djeca u Bošnjaka ni njihovi roditelji da se bune i bore za pravo na bosanski jezik, jer to liči na borbu djece u Srba za njihovo pravo na srpski jezik. Jer, ako djeca u Bošnjaka odustanu od svog nacionalnog prava na bosanski jezik, onda će i djeca u Srba odustati također, pa se Bosna neće etnički dijeliti, već će biti i etnički i nacionalno neutralna, bezbojna te nacionalno i kulturno nesvjesna i besciljna.

Svjesno ili nesvjesno na ovaj način Bošnjacima/Bosancima se nameće krivnja zbog insistiranja na svom bošnjačkom etničkom i bosanskom nacionalno-državnom identitetu. Jer, većinu akademika-intelektualaca u Bošnjaka iritira potreba Srba da naglašavaju svoje srpstvo, a Hrvati svoje hrvatstvo zato što neki Bošnjaci, posebno među akademicima-intelektualcima, nisu još uvjek spremni da budu Bošnjaci/Bosanci, pa im smeta što to ipak moraju biti zato što Srbi ne odustaju od svog srpstva a Hrvati od svog hrvatstva.

Nije mi poznat ni jedan slučaj u svijetu gdje se kroz akademsko naobrazbu umanjuje ili briše nacioanlni osjećaj osim u Bošnjaka u Bosni. I Francuzi, i Nijemaci, i Poljaci, i Italijani, i Česi uče u školi, na fakultetu i kroz svoje nacionalne akademije nauka i umjetnosti kako se voli svoja nacija, svoja kultura i svoja država. I nije ih stid da pokažu svijetu svoj nacionalizam, kao svoju ljubav prema svojoj naciji, kulturi i državi. Akademici-intelektualci tih nacija su nacionalni učitelji svoje nacije od građanina do seljaka. Samo u Bošnjaka u Bosni je stvar obratna. Akademici-intelektualci nisu učitilji nacije, već su njeni zbunitelji, koji su uvjek u nekoj dilemi oko slova, oko riječi, oko imena, oko politike, oko države, oko svega što im nije došlo do pameti iz Beograda ili iz Zagreba.

Sjećam se, ista je priča bila i kad je rahmetli Alija inicirao osnivanje političke stranke u Bošnjaka, da to Bošnjacima ne treba baš zato što drugi narodi osnivaju svoje nacionalne političke stranke. Bošnjaciam ne treba da se nacionalno ističu, jer to vodi podjeli Bosne po etničkoj liniji. Cijela Bosna je zemlja Bošnjaka, koji nemaju potrebe da naglašavaju ni svoj etnički ni svoj nacionalni identitet, kao drugi narodi u Bosni. Isti argument je kružio u ratu kako ne treba osnivati “Bošnjačku gimnaziju”, jer sve gimnazije su bošnjačke. A kada se pojavila “Bošnjačka akademija nauke i umjetnosti” (BANU) u Novom Pazaru, jer u Sarajevu nije imala dobrodošlicu, većina “akademika” i “intelektualca” u Bošnjaka, među kojima je i Esad Duraković, su ostali zatečeni, zbunjeni i uplašeni šta će biti s državnom “Akademijom nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine” (ANUBiH).

No, je li ikad iko čuo i jednu rečinicu u korist bosanske državnosti od ANUBiH? Nije, a što bi ako Bošnjaci/Bosanci pristaju da im u svemu srpska ili hrvatska nacionalna, politička, državna i kulturna pamet bude mjera, jer nemaju svoju vlastitu nacionalnu, političku, državnu i kulturnu mjeru – standard, po kojem bi se mjerale nacionalne, političke, državne i kulturne vrijednosti u Bošnjaka, vrijednsoti koje su pravo i obaveza svakog Bošnjaka/Bosanca i Bošnjakinje/Bosanke ma gdje bili. A kako će imati pored ovakih akademika i intelektualaca, kao što je Esad Duraković, kojem smeta “Bošnjačka gimnazija” i BANU – onako iz navike, iz pakosti, iz džahilluka, iz bilmezluka, iz potrebe da se bude ono što nisi, odnosno da se ne bude ono što jesi.
Sad mi je tek jasno pravilo kod Jevreja:
– Ako ne možeš pomoći svom bratu, nemoj mu odmagati!!!

Pametnom je dovoljan išaret:
– Ako nisi nacionalno osvješten, nemoj drigima nacionalnu svijest zamračivati !!!!!


Radi ibreta pročitajte pismo Esada Druakovića: 

Poštovana gospodo,

Pročitao sam u e-medijima da VKBI pokreće „Inicijativu o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini“.
Kao član VKBI, želim iznijeti o tome svoje mišljenje, u nadi da mi se neće zamjeriti.
Smatram da ova inicijativa (i eventualni rezultat koji bi potom uslijedio) nije ispravna sa stanovišta državotvornosti. Naime, u samome tekstu stoji kako su drugi narodi u BiH (Srbi i Hrvati) već osnovali takve institucije za svoje maternje jezike, što znači da Bošnjaci prihvaćaju logiku i strategiju “etniciranja“ ključnih institucija u BiH, a to je strategija koja vodi ka fragmentaciji BiH po nacionalnim kriterijima. Po tome načelu, tom logikom, osnovana je i tzv. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, što smatram pogrešnim činom jer Bošnjaci bi morali jačati državne i državotvorne institucije. Stvaranje etničkih institucija u vlastitoj državi je pogrešno jer je to – u samoj biti – pristajanje uz strategiju agresijskih politika koje idu upravo ka fragmentaciji zemlje po toj osnovi. Slično je bilo i sa osnivanjem tzv. Bošnjačke gimnazije usred Sarajeva u kome su, zapravo, sve gimnazije i bošnjačke.
Nadalje, „konstatacija“ kako u BiH „ne postoje javne ustanove ili institucije sa javnim ovlaštenjima za bosanski jezik i bošnjačku književnost“ nije tačna jer na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (ali i na nekim drugim institucijama visokog obrazovanja) postoje katedre, odnosno odsjeci za bosanski jezik i bošnjačku književnost – od prve godine studija do doktorata. On je institucionaliziran, pored visokog obrazovanja, Ustavom, nastavnim planovima u osnovnim i srednjim školama, i td.
Najzad, a to je naročito važno, ovakvom inicijativom pogrešno se marginalizira Institut za jezik (naravno, on je institut i za bosanski jezik) koji decenijama već djeluje u Sarajevu. Gorde od svega navedenog bilo bi, eventualno, prevođenje postojećeg Instituta za jezik u Institut za bosanski jezik, jer bi to bio važan bošnjački doprinos etničkom institucionaliziranju svega u BiH, što jest bio (i ostao je) politički projekt susjednih zemalja i njihovih ekspozitura u BiH. Mi živimo u specifičnom političkom kontekstu i okruženju u kome afirmiranje nacionalnog posvuda i po svaku cijenu (po logici i simetriji: „oni to rade, pa ćemo i mi tako uraditi“!) djeluje dezintegrativno u domenu državotvornosti. Upravo to je očigledan primjer kako i dobre namjere mogu imati loše, negativne efekte, ako se ne vodi računa o specifičnostima konteksta.
Želim podvući, ponovo, da mi nije namjera da budem grub, ali ovu Inicijativu vidim kao kontraproduktivnu, dezintegrativnu sa stanovišta interesa države BiH, iako vjerujem da su namjere dobre.

Akademik Esad Duraković


Allah salamat!

Da nas Allah spasi od aktivnog džahiluka!

Amin!

Prikaži više
Back to top button
Close