Čemu nas je ramazan naučio?

Izvor: akos.ba

Ramazan je posebna škola kroz koju čovjek (postač) ima prilku naučiti o svome životu, a i o samom sebi, ono što ne može na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme. U njemu ima priliku vidjeti sebe drugačijeg, onakvog kakav treba da bude, za razliku od onog što on jeste mimo ramazana. Vrijeme, navike, međusobni odnosi, život općenito, drugačiji su u ramazanu nego mimo ramazana. Oni bi i poslije njeg trebali ostati na približno istom nivou kako i u ramazanu, mada to samo rijetkima polazi za rukom.

Kada se sva iskustva proživljena u ramazanu saberu na jedno mjesto, onda neko da, neko ne, može zaključiti šta je to što je u ramazanu bilo nadohvat ruke i nadohvat spoznaje. Samo dio od tih stvari sa vama želim podijeliti ovdje.

Allah je na strani onih koji Ga se boje

Jedna od odlika pravih vjernika je da se raduju nadolazećem mjesecu posta, kao i da žale za njegovim odlaskom. Ali, odlika pravih vjernika je i to da se brinu da li će uspjeti da isposte mjesec ramazan u sezoni dugih dana, a kratkih noći. To se posebno odnosi na one koji su, da bi prehranili svoje porodice, bili izloženi neugodnostima teškog fizičkog rada kao što su rudari, radnici na autoputevima, kamenolimima, poljoprivrednici i sl. Svi oni koju su postili ramazan na takvim mjestima saglasni su u jednom: „ispostili smo lakše od očekivanog“ i dodaju: „samo zbog snage koju nam je dao dragi Bog“. Upravo, ta snaga koju im je dao dragi Bog jeste obistinjenje svih ajeta i hadisa koji govore o tome da će Allah uvijek biti na strani vjernika. I u ramazanu i mimo ramazana.

Snaga volje kao snaga nabujale vode

Voda je takva da uvijek sebi pronađe put. Posebno kada je njena nabujalost nezaustavljiva i kada su sve brane ispred nje zapravo prilika za akumulaciju nove snage. Tako je i sa voljom svakog postača. On strpljivo podnosi kušnju gladi i žeđi, tajno i javno, odupirući se ponekad jačim ponekad slabijim signalima koji dolaze iznutra i koji ga nagovaraju da u momentu žege posegne za hladnim napitkom ili sočnim voćem. Ali, on to odbija. U nekim drugim okolnostima vjerovatno ne bi ali u ramazanu da. On ne biva savladan na tim preprekama. On, kada do njih dođe, ne posustaje niti se povlači, on samo biva jačim, a njegov konačni ishod (iftar) biva svrsishodnijim.

Cijeni, a ne potcjenjuj blagodati

Kada bi čovjek brojao Allahove blagodati, ne bi ih nikada nabrojao. Kada bi mjerio njihovu važnost, nikada ih ne bi izmjerio. Sve su nebrojene i sve su nemjerljive. A u ramazanu tri su bile najistaknutije: zdravlje, voda, hrana. Sve tri su međusobno uvezane, jer od načina ishrane i njene kvalitete ovisi i kvalitet zdravlja. Zdrav čovjek je onaj kojeg zdravlje služi. Bolestan je onaj koji mora služiti zdravlju. U ramazanskim danima visokih temperatura, na mjestima daleko od hlada, svaki postač je za svoj iftar maštao o maštrafi hladne vode. Ni o zlatu ni o srebru. Nikad kao tada i nigdje kao tu na površinu ne izvire značaj vode od koje je sve živo stvoreno. „A da hoćemo, možemo je učiniti slanom.“ (Kur’an). Održavanje darovanih blagodati i njihove unapređenje postiže se zahvalom Onome koji ih daruje, sve, pa i tri nabrojane: vodu što je bistra i pitka, a ne prljava i slana; hranu što nam snagu za sve napore daje i zdravlje koje nas služi i u mladosti i u starosti.

Vrijeme

Svi ljudi modernog svijeta imaju problem sa organizacijom svoga vremena u granicama svakog dana. Vrijeme je takvo. Ne čeka nikog. Jedino u ramazanu ono čeka postača, u dva trenutka, u dvije sekunde: u sehurskoj sekundi koja ga kroz naredne sate uvodi u zonu zabrane onog što mu je inače dozvoljeno i milo i u iftarskoj koja ga opet vraća u zonu dozvoljenog. To su dva najvažnija trenutka u toku postačevog dana, dva trenutka koja zastanu i koja traju duže od samih sebe.

Istinska sloboda je u robovanju Allahu

Da bi nahranio dušu, čovjek mora ogladniti tijelo, da bi dotako nebo, čovjek mora sedždom poljubiti zemlju. I to je ono čemu nas je ramazan naučio. Naposlijetku, naučio nas je da je čovjek istinski slobodan samo onda kada istinski robuje Gospodaru svjetova, a da je zarobljen samo onda kada sebi da slobodu u svemu i prema svemu, odnosno kada se slobodno potčini robovanju niskih i visokih strasti. Ta sloboda u robovanju Allahu se živi i osjeća. Ona je smisao ljudskog postojanja, jer sve ono čemu čovječanstvo robuje mimo Njemu je zapravo manje od čovjeka i ne zaslužuje da mu se čovjek potčinjava. Jedino kada Allahu iskreno robuje osjetit će da se te stvari potčinjavaju njemu.

Berićet i imetak

Naučio nas je ramazan da je puno berićeta u nešto imetka važnije nego mnogo imetka bez berićeta u njemu. Naučio nas je da sadaka uistinu ne umanjuje imetak, te da će onaj ko je spreman da imetak dijeli biti od onih koje će Bog upućivati stazama na kojima se imetak nalazi. Naučio nas je svakako da je čovjekovo samo ono što da, a sve ostalo je imetak njegovih nasljednika.

Posao se isplaćuje na kraju

Moderni čovjek radi da bi slavio, vjernik radi slaveći. To je najočitije u ramazanu. Zahmet koji post traži svoje postače nije činio nervoznim i odbojnim. Čak šta više, bili su prijaznih lica, ukrašenih osmjesima, radosni što „rade post“, radosni na kraju svakog dana kada ga završe. Naplata je na kraju posla najkorisnija, stoga se niko bajramu (dan isplate postačima njihovih nagrada) ne može radovati kao postači. Oni se osjećaju oslobođeno, poletno, svjesni da su i u ovoj godini izvršili veliku dužnost posta uviđajući njegova dobra koja im je sa sobom nosio. Oni su u njemu bili komotni, jer im srca nisu bila tijesna, jer je komotan i on sam. Oni se s njim opraštaju pomiješanih osjećanja, radosni i tužni u isti mah: radosni što su bili u stanju da isposte ramazan, tužni što znaju da je prošao mjesec u kojem se svaki farz računa kao sedamdeset farzova izvan ramazana, a svaka nafila kao farz izvan nj. Žale za njim jer samo u njemu imaju noć bolju od hiljadu drugih noći u kojoj je zemlja ispunjena melekima koji do Arša nose dove kao dokaz ljudske svjesnosti o Bogu. I ne samo zbog toga, nego i zbog činjenice što nikada nisu blizu a ni bliski jedni s drugima kao u ramazanu. Postači su zbilja najvrijedniji ramazasnki ukrasi.

Neka im Allah ukabuli djela i neka ih poživi do narednog susreta sa ramazanom.

Edin Memić

Prikaži više
Back to top button
Close