Da li je tiho ili ne čuješ?

Izvor: preporod.com

Autor: Haris Dubravac

“O Bože, mogao bih biti zatočen u orahovoj ljusci i

računati se kraljem beskonačna svemira – kad ne bi

bilo da imam ružne snove”.

(Hamlet)

Kanimo narednim recima osvrnuti se ukratko na jednu temu koja nas uveliko dotiče. Naravno, nećemo ući u opširna teorijska razmatranja već bismo na osnovu ajetâ, hadisa i mudrih iskaza/stihova skrenuli pažnju na nešto što je dio našeg svakodnevlja. Otuda i prenaglašena općenitost, jer u ovako kratkom tekstu drukčije zapravo nije ni moguće. Naime, u pitanju je neznanje o neznanju (džehl murekkeb– složeno neznanje) koje se odražava na, najčešće, negativnu percepciju kod ogromnog broja ljudi, a što zauzvrat gasi naše potencijale, tuši volju i stvara lijenost. Teško neko može reći da nije slušao neutemeljene kritike, nečije frustracije jer nije bio dobro informiran, ili je bio pogrešno informiran, predstavljanje vlastitih utisaka kao objektivnu istinu, neopravdana jadikovanja i tome slično. Ponukani smo pisati također zbog negativnih i pesimističnih stajališta koja se predstavljaju kao realizam, kao društvena zbilja. Izgleda da pesimizam postaje navodni realizam.

Ubijanje duha

Bilježi Muslim da je Muhammed, a.s., rekao: Kada čovjek kaže: “Ljudi su propali!”, on je onaj koji je najviše propao. Ebū Ishāk je rekao: Ne znam da li je kazao(ehlekehumu akuzativu(on sam ih upropastiili(ehlekuhumu nominativu(on je onaj koji je najviše propao).Iz ovoga hadisa uviđamo, ako uzimamo prvu varijantu čitanja, da čovjek s takvim crnim stavovima gura druge u propast time što, ne samo da im ne ukazuje na njihove pozitivne mogućnosti, da ih ne ohrabruje, već ih kvalificira krajnje negativno. Ubija u njima zdravi duh te im ne dozvoljava ispoljavanje njihovih vrijednosti jer im truje um svojim jezikom. Kaže el-Iskenderī koji je živio u 14. stoljeću: “Selef, naši dobri prethodnici, imali su običaj da, kada nekoga sretnu, upitaju ga kako je kako bi od njega čuli riječi zahvalnosti. Danas ljudi ne bi trebali ni da pitaju ni da budu pitani, jer ako ih upitaš, čut ćeš samo žalopojke”.

“…ljudi samo misle da je drugačije, jer je čovjek sklon uveličavati zlo pa i onda kada je ono rijetko”.

Drugi problem na koji se ukazuje u dotičnom hadisu jeste generaliziranje (ljudi su…). To odražava ne samo nedostatak znanja već i intelektualnu tromost da se određeni fenomen istraži pa naposlijetku dâ ocjena opet s izvjesnom dozom sumnje. Ukoliko, pak, uzimamo drugu varijantu, onaj koji vidi ljude propalim ustvari govori o vlastitom stanju. Mevlānā Rūmī kaže da gledamo kroz ljubičaste naočale, pa nam se sav svijet čini ljubičastim. Posmatramo svijet i njegove pojavnosti na osnovu prethodnih saznanja, pa možda i predrasuda. Vijest formira svijest. Ako čitamo samo negativne vijesti, bjelodano je da će nam pogled na svijet biti táman te da time gušimo vlastite mogućnosti zbog straha od neuspjeha. Čovjek čvrste vjere i zdravog duha na sve motri kao na mogući teren uspjeha. To je ono što bi se moglo iščitati iz riječî Hāfiza Šīrāzīja: Sve papige u šećernom polju,u šećeru stalno uživaju, /al’ za muhu što poganluk volišećerpolje svjet je užasa (263. gazel)!

Svakoj stvari dat njen hakk – neznanju je mjesto da šuti, a znanju da govori

Vjerovatno bi se sav ovaj osvrt mogao smjestiti u jedan jedini stih Džemal(udin)a Latića koji, slobodno se može kazati, jeste jedan sjajan komentar naprijed spomenutog hadisa: Nemoj nikad reći da je tiho,nego reci:“Ja ništa ne čujem”. Ovdje je u zbijenoj formi pokazan odnos subjektivnog i objektivnog. A kaže jedan drugi širaski slavuj, Sa‘dī: Ma ko da svijet posmatra očima prezira i sramote, / i lice Jusufovo za njeg biće bez čari i ljepote.Na drugom mjestu: Ako oko slijepog miša dan svijetli ne vidi, / zar neko za to sunce može okriviti? Ovaj pjesnik također kritikuje subjektocentrično mišljenje.

Često tî stavovi koji se iskazuju bez brižljiva propitivanja jesu negativni. Vidimo i u navedenom hadisu da Muhammed, a.s., tretira čovjeka koji daje neutemeljen negativan, a ne pozitivan sud. Zato su interesantne sljedeće el-Gazzālījeve riječi iz Ihjā’-a: “…ljudi samo misle da je drugačije, jer je čovjek sklon uveličavati zlo pa i onda kada je ono rijetko”. Zbog toga uočavamo kako se često govori “ne može se” umjesto da se smogne snage kazati “ne mogu”. Ili, primjetno je kako se lahko poseže za izrazom “većina tako misli/radi”, namjesto da se rekne kako je posrijedi naše više puta ponovljeno iskustvo s nekoliko ljudi na osnovu čega induktivnom metodom (pogrešno) zaključujemo da većina misli/radi onako kako smo mi na prvi pogled uočili.

Antiprotagorovski kazano: “Istina nije proizvod ljudskoga uma, nego postoji neovisno o nama, a mi je zapravo tek trebamo spoznati” (René Guénon/‘Abdu’l-Vāhid Jahjā). Jonathan A. C. Brown će, slično Rūmīju, reći da ono što vlada našom percepcijom nekog objekta, nije sami objekt, već leće kroz koje ga gledamo, a Kant smatra da različitost osjećanja zadovoljstva ili nezadovoljstva ne počiva toliko na svojstvima spoljašnjih stvari koje ta osjećanja izazivaju, koliko na unutarnjem svojstvu svakog čovjeka da na djelovanje tih stvari odgovara radošću ili zlovoljom. Dakle, naprijed spomenuto nas treba naučiti epistemološkoj skromnosti. Našem čovjeku je skoro nemoguće prevaliti preko jezika “ne znam”, zbog čega imamo najbolje sportske komentatore i kahvanske političke analitičare. Neka se zna svačije mjesto. To je pravda (ili mudrost, za el-Māturīdīja), postaviti stvari tamo gdje im je mjesto. Prema hadisu Muhammeda, a.s., valja dati svakoj stvari njen hakk. Neznanju je mjesto da šuti, a znanju da govori (Kur’ān; XXXIX, 9).

Kažimo da je svijest o Bogu prvi korak: O vjerniciako budete Allaha svjesni,On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti(VIII, 29).U tom smislu, kaže, ponovno, Hāfiz: Bude li Božije Lice jedino za čime žudiš, /tek ćeš onda moći reći da pravo sudiš (482. gazel)! Možda će se nekome činiti da nisu čvrsto vezani potraga za Istinom i percipiranje društvene stvarnosti, no, onaj ko je darovan jasnom, čistom spoznajom, njemu Bog svakako daruje svjetlo, pronicljivost (firāset), pomoću koje(g) uviđa ujedno vlastitu situaciju u društvenom okruženju i to okruženje.

Dakako, nismo govorili o sveopćem relativizmu, solipsizmu, radikalnom subjektivizmu, niti o radikalnom agnosticizmu(William C. Chittick). Daleko od toga! Ne želimo kazati ni da ne treba pratiti dešavanja i imati vlastiti sud, već da prije nego o bilo čemu iznesemo svoju tvrdnju, da je dobro propitamo i o njoj razmislimo. Površnost vlada (post)modernim, ili postnormalnim (Ziauddin Sardar) svijetom te je u takvom ambijentu “fast food informacijâ” mnogo lakše ne promišljati, jer, dok pokušamo svaritineki događaj, neku informaciju, već se pomaljaju nove. Prema tome, sažmimo ovu našu potragu: na prvom mjestu svjesnost Boga (Muhammed Asad), to jeste, smještanje naše spoznaje u pogledu Konačne Istine, (š)to se vidi i iz Hāfizovog potonjeg stiha; drugo, maksimalan trud da se dođe do pravog stanja stvarî imajući na umu mogućnost drukčijeg suda; treće, računajući na negativne posljedice naših riječi po druge.

Htjeli smo tek ukazati na ovaj problem, jer vidimo njegove posljedice u praktičnom domenu. Promislimo samo koliko ljudi je otišlo iz naše domovine, a da za tim nisu imali potrebu – čast izuzecima, samo zbog toga što je društvena svijest natopljena užasnim sudovima, besperspektivnošću, nezainteresiranošću i bezizlazom. Njima onda glavni razlog odlaska iz zemlje bude, naprimjer, dugo čekanje na općinskom šalteru! Tako se ovaj osvrt tiče i, kao što na početku rekosmo, zatomljivanja volje kod ljudi. Muhammed, a.s., u najtežim momentima, skapavajući od gladi i spremajući se za bitku s mušricima govori ashabima o budućem širenju Islama na sve četiri strane svijeta. Upravo nas je on učio da težimo najvišem nivou u džennetu – firdevsu, što možemo shvatiti i kao poruku da uvijek stremimo najboljem, i na Ovom i na Onom svijetu, neovisno o, ili bolje kazano, uprkos okolnostima. Zato, neka naša volja uz pomoć Volje Božije bude nesalomljiva! Neka budemo oni koji krizu, ma koje vrste, neće shvaćati kao tragediju, već kao poticaj za kreaciju!

Imajmo na umu vlastitu ograničenost, ovisnost naše skromne spoznaje o mnoštvu faktora, kako bi bili svjesni sljedećih riječi prije nego što nekome svojim neodgovornim stavovima budemo gasili volju: A vama je dato samo malo znanja (XVII, 85).

Prikaži više

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
Close