Džemaludin Latić: “Srebrenički inferno” je na margini, ali prava književnost je uvijek zabranjivana

Izvor: klix.ba

Iako se za njega smatra da je prije svega orijentalno-islamski pisac, on govori kako je dosta svojih djela ugradio i u zapadnoevropski okvir te s ponosom naglašava kako je pjesnik na raspuću između istočnjačke i zapadnjačke poetike. Ističe kako ga ljudi uglavnom prepoznaju po ilahijama iako piše i pjesme u zapadnoevropskim formama, drame, priče, pripovijetke i eseje.

S obzirom na to da je ovdašnjoj javnosti najpoznatiji po “Srebreničkom infernu”, bolnoj poemi o ratnom stradanju koja je prvo izdanje doživjela 2001. godine, najprije nam je objasnio kako je uopće došlo do ideje o pisanju jednog ovakvog literarnog teksta.

“Poema ‘Srebrenički inferno’ je nastajala kada sam dovršavao svoju zbirku pjesama ‘Škripa vratnica’. U tim trenucima me fascinirala tercina Dantea Alighierija, iznova sam iščitavao ‘Božanstvenu komediju’. Tercina je jedna od najtežih poetskih formi tako da sam se kroz ovu poemu pokušao uhvatiti ukoštac s njom. U tim danima me sreo jedan Srebreničanin koji me postidio. Pitao me kako je moguće da književnost NOB-a ima jednog Ivana Gorana Kovačića i Skendera Kulenovića, dok Nedžad Ibrišimović, Abdulah Sidran i ja šutimo. Tada je meni sinula ideja da počnem opisivanje ratnih užasa koji će se kasnije pretvoriti u moju poemu koju sam nazvao po centralnom dijelu Danteova spjeva, najvećeg u zapadnoevropskim književnostima”, kaže nam Džemaludin Latić.

Zahvaljujući Đeli Jusiću “Srebrenički inferno” i danas živi

On nam priča kako je ovu poemu pisao po diktatu svoje savjesti i govori kako se nada da se “Srebreničkim infernom” barem malim dijelom odužio svom pjesničkom pozvanju.

“Autor muzike ‘Srebreničkog Inferna’ je maestro Đelo Jusić, neka je rahmet njegovoj duši. On je bio nadahnut mojom poemom i ja nisam ni znao da na njoj radi sve dok nije završio svoj oratorij. On mi je u više navrata pričao kako on ‘vidi muziku’, tj. vidio je srebreničku žrtvu koja pada u bezdan i na tom motivu ispisao je svoju kompoziciju. Bio sam s njim u društvu kompozitora svjetskog glasa koji su tvrdili da je njegov oratorij ravan Mozartovom ‘Rekvijemu’, da je, naprosto, besmrtan”, navodi Latić.

Podnaslov “Srebreničkog inferna” glasi “Pismo Danteu iz Bosne”. Džemaludin Latić govori kako mu je ovaj naslov predložio Abdulah Sidran nakon što je pročitao poemu, a on ga je odmah prihvatio.

“Malo je poznato da je ‘Srebrenički inferno’ zapravo posveta Danteu kojeg smatram sukrivcem za stradanja nas, muslimana na Balkanu, pa čak i širom svijeta i to zato što je svojom ‘Božanstvenom komedijom’ satanizirao poslanika Muhammeda. S druge strane, na početku sam stavio stihove iz poznate pjesme Czeslawa Milosza pod naslovom ‘Spasenje’. Milosz je moja pjesnička i intelektualna ljubav, pisao je o srednjoj Evropi kao žrtvi i nacizma i komunizma, ali i o njenoj duhovnoj historiji koju čine i muslimani i Jevreji, a tokom opsade Sarajeva napisao je svoju ‘Poemu Sarajevu’ i odrekao se članstva u SANU-u. Možda je interesantno i to da je jedne godine kompletna glumačka ekipa na čelu s rediteljicom Tanjom Oručević-Miletić otputovala u Srebrenicu kako bi u tamošnjem Domu kulture izvela ‘Srebrenički inferno’. Ovo gostovanje će mi ostati zauvijek u sjećanju zbog toga što je svih pet glumica na kraju predstave briznulo u plač, zajedno s publikom koja je ustala i izgrlila ih na sceni”, priča nam.

Planira se učlaniti u PEN Centar Kosova

Džemaludin Latić se odlučio za potrebe važnog naučnog projekta prije dvije godine preseliti u Istanbul gdje trenutno radi na Univerzitetu “Sultan Fatih Mehmet Vakif”. Uprkos brojnim špekulacijama, govori kako nije definitivno otišao iz Sarajeva i Bosne, kako se to nerijetko u javnosti predstavljalo, i da to nikada neće učiniti.

“Smiješno je i podsjećati da je Istanbul svjetska metropola, ali je važno istaći da se ta kulturna i naučna metropola duboko mijenja. Istanbul se vraća svojim drevnim formama, oživljava osmanskoislamsku muzičku i književnu tradiciju, ukupno svoje naslijeđe od sedam stoljeća. Sve češće se prave i filmovi o likovima iz osmanskoislamske historije. Uz to, taj grad je veliki naučni centar, ‘alijansa civilizacija’, susretište naroda, kultura, ideja itd. Veliki broj ljudi iz svijeta umjetnosti i nauke je tokom povijesti promijenio svoju sredinu i ta promjena je gotovo uvijek pozitivno utjecala na njihov rad. Jednostavno, otvaraju vam se novi vidici i spoznajete neke nove stvari, postajete dio nekog svjetskog talasa”, pojašnjava on.

Foto: M.O./Klix.baFoto: M.O./Klix.ba

Godine 2017. obznanjeno je kako je Džemaludin Latić u Istanbulu dobitnik međunarodne nagrade za poeziju “Nedžib Fazil Kisakurek”, a u decembru iste godine nagradu je i primio na svečanoj ceremoniji kao prvi stranac koji dobija ovo priznanje. Međutim, ističe kako je u BiH i dalje na margini, kako kaže, “u getu”, i kako je takvo stanje zato što naši “književni oci” književna djela prosuđuju najprije po biografiji pisca, pa tek onda po njegovim estetskim vrijednostima.

“Mak Dizdar je jedini pisac koji je prije mene dobio jednu ovakvu nagradu međunarodnog ranga. Nagrada ‘Nedžib Fazil Kisakurek’ postaje jedna od najznačajnijih nagrada u oblasti poezije u svijetu jer turskim jezikom piše i govori više od 400 miliona ljudi, to je svjetski jezik. Međutim, da nije bilo pojedinih savjesnih medija u BiH, o toj nagradi se ništa ne bi ni znalo. Odavno je poznato da sve ono što vrijedi, a što je vezano za BiH, najprije bude prepoznato vani pa tek onda kod nas. Balada ‘Hasanginica’ je obišla cijelu Evropu pa smo je tek onda mi prepoznali kao nešto vrijedno, isti slučaj je s našim epom ‘Ženidba Smailagić Mehe’, s Mersadom Berberom, Mešom Selimovićem i mnogim drugim i taj usud prati svakog muslimanskog umjetnika iz Bosne i Sandžaka od značaja”, kaže Džemaludin Latić.

Iako posjeduje značajan broj kako domaćih tako i međunarodnih priznanja za svoj literarni rad, on govori kako je u BiH poželjan samo za 11. juli i u nekim džamijskim krugovima. Govori kako je ovdje doživio da ga hapse, izbacuju iz Društva pisaca BiH te da ga vrijeđaju i omalovažavaju lijepeći mu najgrozomornije etikete.

“Volio bih da me je Bog stvorio kao stonogu nego kao bošnjačkog i bh. pisca i to stoga što toliko volim svoj maternji jezik, jezik svoje Bosne, svoje Pridvorce i svoje Sarajevo, a toliko sam propatio zbog te svoje ljubavi. Ja mislim da je grijeh svih nas, muslimanskih bošnjačkih pisaca, samo taj što volimo Bosnu, i da mi dijelimo njenu sudbinu. Abdulah Sidran i ja smo danas jedini bošnjački i bh. pisci kojima je zabranjeno da budu članovi PEN Centra BiH. Kada su vlasti u RS-u i u onim dijelovima BiH gdje vlada HDZ odlučile ukinuti bosanski jezik, gdje su de facto uveli aparthejd, nas dvojica smo jedini aktuelizirali to pitanje, išli smo našoj djeci i njihovim roditeljima u Vrbanjce i u Novu Kasabu, i željeli smo da preko PEN-a dignemo svu evropsku književnu i intelektualnu javnost na noge zbog aparthejda u kojem živi jedan dio bošnjačkog i hrvatskog naroda, ali sarajevske književne i intelektualne ‘elite’ nisu nam dale ni da postanemo članovi ove organizacije koja je i nastala radi toga da se bori za slobodu izražavanja pisaca i naroda. Društvo pisaca BiH također nikada nije pokrenulo ovo pitanje, neka im je na čast, i ja sam, zbog toga, ali i drugih razloga, napustio i tu organizaciju. Mene kvazipisci i lažni borci za ljudska prava i multikulturalnost iz PEN-a i Društva pisaca BiH progone samo zbog toga što sam praktični musliman i što se borim za slobodu svog naroda i svoje zemlje”, kategoričan je Latić.

Zbog svih problema s kojima se susreće, ovaj pisac i univerzitetski profesor najavljuje kako ima namjeru otići na Kosovo gdje će se učlaniti u tamošnji PEN Centar kroz koji će nastaviti borbu za bosanski jezik. Kaže da je to njegovo pozvanje i još jednom govori da se kompletna bh. javnost treba sramiti zbog toga što šuti o ovom problemu.

Proživljava sudbinu Meše Selimovića

Ogorčen zbog odnosa književnih historičara i teoretičara te globalno bh. javnosti prema njemu i njegovom djelu, Džemaludin Latić metaforično priča o situaciji u kojoj se nalazi kroz primjer legendarnog Meše Selimovića. No, opet naglašava kako nema namjeru bježati niti povlačiti se.

“Meša Selimović je jedne prilike rekao kako je ‘Derviša’ počeo pisati onda kada je postao iskren prema samome sebi i da samo to rađa istinsku književnost. Međutim, još je važnije reći kako je otišao samo kako bi spasio svoje djelo, čak i strahujući za vlastiti život. Roman ‘Derviš i smrt’ bi sigurno ovdje bio uništen ili u najmanju ruku zaboravljen da Meša nije promijenio sredinu. Glede njegovih stavova o maternjem jeziku i nacionalnosti, ako su uopće te stavke njegove biografije tačne, pošto se uveliko priča da su falsificirane, oni su takvi samo zato što se ovaj veliki pisac htio osvetiti sarajevskoj sredini koja je svoje velikane progonila. Ta se situacija nije promijenila, a ja sam živi svjedok. Sve nas muslimanske, bošnjačke i bh. pisce su uvijek progonili”, smatra Latić.

Foto: M.O./Klix.baFoto: M.O./Klix.ba

Naglašava kako su manje poznatog književnika Ismeta Žunića ubili u Zagrebu usred bijela dana, dok su druge konzervativne pisce proglasili fašistima. Kaže kako je jedini grijeh Envera Čolakovića, Ahmeda Muradbegovića, Alije Nametka i mnogih drugih samo to što su živjeli u vrijeme fašističkih tvorevina, dok su drugi koji su, kako kaže, kolaborirali s njima oslobođeni krivice.

“Uskoro bi trebao izaći ‘Mevlud-i-šerif’, sigurno moje najveće postignuće dosadašnjeg stvaralaštva. Međutim, kada kažem da je to moje životno djelo, to govorim u izvanknjiževnom kontekstu. Znate, hoću nešto sa sobom da ponesem i na ahiret. Pokušali su ugušiti ovaj projekt, ali, hvala Bogu, nisu uspjeli. Na neki način ‘Srebrenički inferno’ je neutraliziran, nema ga na lektirskom popisu, nema tu ni mojih ilahija i kasida, oko drame ‘Gazi Husrev-beže ili: Bukagije’ također su neki počeli kružiti. Morate znati da je prava književnost zabranjena književnost. Osim u pisanoj formi, ‘Mevlud-i-šerif’ će biti dostupan i na CD-u”, kaže Džemaludin Latić.

Na samom kraju, priča nam kako privodi kraju i svoju višegodišnju romansijersku trilogiju, a u Turskoj će uskoro izaći i njegova izabrana djela u 12 knjiga.

Prikaži više
Back to top button
Close