ISLAM, KAO PUT ČOVJEČANSTVA KA MIRU I PRAVDI – VI dio

Piše: Faruk Međedović

GOSPODAR JE STVORIO  NJEGOVU DUŠU I STAVIO JE U NEBESKI SJAJ: MUHAMED  JE  NJEGOVO  BLAGOSLOVLJENO  IME

KAKO  ĆE TVOJ  SLUGA  KOJI  JE  PRAH  I  PEPIO  SLUŠATI  TEBE?

Dva najfascinantnija događaja, dvije najfascinantnije priče, u povijesti svekolikog Univerzuma, su svakako ona o Ibrahim a.s., i njegovog potomka Muhamed alejhis-selama,   “mir Božji bio s njim”, poslednjeg Božijeg Izaslanika, zarad kojeg je, kako je i sam ISUS – ISAa.s., govorio, da je Uzvišeni Gospodar, čitav Svemir, kao pojavni vid, prolazne materijalizacije, Allahovog duhovnog koncepta, stvorio, iz ljubavi, prema njegovom, miljeniku, Muhamed a.s., a, da on  sam , tu privilegovanost, nikada nije zloupotrijebio, i sebe poistovjetio sa  Gospodarom Uzvišenog Prijestola, ili sebe nazvao, ocem, sinom ili  svetim duhom, čime bi samo izazvao srdžbu Božiju. Zato, Svedržitelj i Tvorac Svemira,  nakon Muhameda a.s., više nikome nije dodijelio titulu Poslanika, jer je Kuranskom Objavom, izvršena potpuna korektura, svih prijašnjih svetih knjiga, i time, jednom za svagda, utemeljila se,   prva i prava vjera ljudskog roda, od samog stvaranja, dakle, od Adama (Adema) i Eve (Have).

IBRAHIMOV  PUT  OD  HARANA  U  TURSKOJ  DO  KANANA U PALESTINI  I  DO  MEKE  U  ARABIJI  JE,  PUT  BOŽIJEG  NAUMA,  TRASA, KOJOM  ĆE   ČOVJEČANSTVO  PREKO  MUHAMEDA a-.s.,   DOĆI  DO  ISTINSKE  SPOZNAJE   I  SPASA.  –  PRVI  ABDEST   U   POVIJESTI   LJUDSKOGA RODA,  OBAVIO JE   ABRAHAM( IBRAHIMa.s.,)  NA  IZVORU,    U   MJESTU   HARAN

Abraham, to jest, Ibrahim a.s., je živio u doba neznanja, džahilijeta. Slikovito rečeno, bilo je to vrijeme mraka i tmine.  Antički narodi, prostrane  Mesopotamije, i pored fascinantnog tehnološkog napretka, vjeru u jednog Stvoritelja, su  zamjenili mnoštvom idola, takozvanih mterijalnih bogova, koji im ni od kakve koristi nisu mogli biti,  i koji ih ni od kakve štete nisu mogli spasiti. Tada je svako pleme imalo svoga idola, kojem su davali ljudske osobine i volju, tako da se na jednom  prostoru ispoljavalo mnogo vjera sa mnogo razlika, i sa mnogo različitih interesa koji nisu vodili dobru.   U ta davna vremena Mezopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere pa je to bila službena državna vjera, ali je politeizam bio i općeprihvaćena vjera od strane čitavog tamošnjeg stanovništva.       –      Mladi Ibrahim je svojim umom, koji je obilovao, nadprosječnim darom spoznaje i nadnaravne inspiracije, bio na pravom putu. Bio je zabrinut, zbog situacije, u kojoj se je nalazio ljudski rod  tada, situaciji  slične  onoj, kada se čovjek nađe u mrklom mraku. – 

IBRAHIMa.s., SE  JE  U  DOKAZIVANJU  BOŽIJE  EGZISTENCIJE  KORISTIO IDEALNIM  METODOM  MIŠLJENJA I ISPITIVANJA – BIO JE NAJBIVALENTNIJI  LOGIČAR  I FILOZOF  PO  KOME  POSTOJE  SAMO  DVIJE   ISTINSKE   VRIJEDNOSTI: ISTINITO  I  LAŽNO: JEDAN JEDINI BOG I LAŽNI IDOLI.

Jednog je dana, Ibrahim, u selu Haran, koje se  danas  nalazi  u Turskoj,  sjedio ispod palminog drveta, te u svojoj unutarnjosti, proispitivao, par pitanja, koja, prije njega, niko nije bio u stanju, proispitati: Mora biti da postoji Bog  koji ima život i moć veću od čovjeka, jer on pravi čovjeka, a čovjek bez Boga ne bi mogao napraviti čovjeka”. Nakon razmatranja  promjenljivosti svega  postojećeg, on reče: “Mora biti da se Bog; koji se  ne kreće i da ga oblaci ne sakrivaju: inače bi ljudi bili svedeni na ništa”.   Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima.

 DANAS  NIJEDNA  SAVREMENA  LOGIKA  A NITI  FILOZOFIJA  NE POSJEDUJU ORUĐE  PUTEM  KOJEG  BI  MOGLI  AUTOMATSKI  OTVORITI  PUT  KA  ISTINI, DOK JE IBRAHIM alejhisselam,   GENIJALNIM  INTELEKTOM I BOŽIJIM  NADAHNUĆEM FORMULISAO  PREMISE  I  TO   JOŠ  PRIJE  PAR  HILJADA  GODINA,  PREKO  KOJIH JE INUITIVNO  DOŠAO  DO  SPOZNAJE  UNIVERZALNOG  DUHOVNOG  KONCEPTA

Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur’an i    Indžil  po Barnabi kazuju, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Odgovor mu je u tom momentu došao iz viših duhovnih sfera. Čuo je sebe zovnut imenom ”Ibrahim”. Bio je ispunjen strahom. On odgovori: “Ko me zove?” Tad on ču kako kaže: “Ja sam melek Božiji, Džibril. Ne boj se Ibrahime, jer ti si prijatelj Božiji; nakon što si polomio u komade bogove ljudi, bio si izabran od Boga meleka  i  izaslanika: tako da si upisan u knjizi života”.      –         U, tom momentu, Ibrahim je shvatio svu svoju malenkost i ništavnost, spram, veličanstvenog Univerzuma, čiji je jedini i istinski Tvorac, Gospodar Uzvišenog Prijestola. Nije mogao vjerovati, da on Ibrahim, krv i meso, šačica praha, može biti dostojan, da stane pred Stvoriteljom. – Da, Ibrahim je zaista prah, ali prah i pepio, u kojeg je Svevišnji udahnuo, nematerijalnu supstacu, čija je moć bila, da prodre daleko iznad granica, ovozemaljskog, materijanog, i uplovi u sfere duhovnosti, u kojima je dozvoljen pristup, samo najodabranijim stvorovima, Gospodara Svjetova. On je tražio Stvoritelja, a On mu se odazvao. Bio je to izravan susret, Ibrahima a.s., i  Svevišnjeg. Bio je svjestan toga, da mu se Onaj, Koji nema sudruga, nije uzalud javio. I, prije, nego što će stati, pred Njim, ukazao mu se Džibril, u liku lijepog mladića, koji mu je demonstrirao, kako se treba oprati, očistiti temeljito svoje tijelo, pomoliti se Gospodaru Svjetova, stajanjem, pregibanjem i padanjem ničice, što je bez sumnje, bio i prvi abdest i namaz, prije pojave Ibrahimovog potomka, Muhamed a.s..  O, ovom spektakularnom susretu Ibrahim a.s., sa Onim Koji je savršen u Svoj  Svojoj Biti, iscrpno nam govore Indžil po Barnabi  i    časni  Kuran . Bog mu se napokon objelodanio: “Ja sam Bog jedini, i nema nikakvog drugog Boga osim Mene. Ja cijepam i sastavljam;  Ja ubijam i život dajem; Ja svodim u pakao i izvodim iz njega, i niko nije u stanju da se izbavi iz mojih ruku. Zato idi iz kuće svog oca i svoje rodbine, i dođi da stanuješ u zemlji koju ću Ja dati tebi i tvom sjemenu”.  Tako je  Ibrahim a.s.,  od   Allaha dobio Objavu o hidžri. – Tako je  Ibrahim, alejhisselam, i ako m odrastao u jednom  duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću,  spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno.   Stoljećima kasnije, po zemaljskom računanju vremena, potomak njegov, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ga u plemenitoj noći Isra’a i Mi’radža vidje na sedmom nebu, naslonjena na Bejtul Ma’mur, nebesku Kabu što je neprekidno hodočaste nepregledne mase meleka. 

Suvremeno čovječanstvo, htjelo ne htjelo, mora priznati nepobitnu činjenicu: Da nije bilo Ibrahima i Muhameda a.s., ljudski rod bi ostao da živi u vječitoj zabludi, te sve do sudnjega dana, nebi bio u stanju, spoznati, da egzistencija svekolikog  Univerzuma, ima samo smisla, ukoliko je shvatimo, jedino  kao prolaznu materijalizaciju, jednog posve duhovnog koncepta: A, to je jedan jedini Stvoritelj, Gospodar Uzvišenog Pijestola, Isti  Onaj, Vječito Živi, Kojeg ne obuzima ni zamor ni  san,  kada je u pitanju Njegovo Djelo, koje je produkt, Njegovog  spektakularnog i nadnaravnog  stvaralačkog čina. Isti, Onaj, Gospodar Veličanstvenog  Svemira, koji će se par stoljeća nakon što se je objavio Ibrahimu a.s., na isti način javiti i Muhamedu a.s., koji se  je  sve  češće  osamljivao u pećini Hira, da bi  u tišini pećine ibadetio i duboko umno razmišljao. Saznavao je , a istovremeno uvidjeo,  kako se njegovi sunarodnjaci iz plemena Kurejš sve više udaljavaju od pravog puta, vjerujući u mnogobrojne idole. . U 40. godini života, kao i mnogo puta prije, Muhammed se tokom mjeseca ramazana povukao u pećinu Hira. Ramazan je proticao uobičajeno sve dok jedne noći, u posljednjoj dekadi mjeseca, tokom noći Kadr nije osjetio Nečije prisustvo. Tada mu je melek  Džibril naredio da ponavlja slijedeće riječi, koje predstavljaju prve objavljene ajete Kurana, odnosno suru El-‘Alek:

“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!”

“Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara”,

“stvara čovjeka od ugruška”

“Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj”,

“Koji poučava peru”,

“Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” Kur’an, sura El-‘Alek,

Prikaži više
Back to top button
Close

Adbloker detektovan

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker.