Mir, mir, niko nije kriv

Izvor: balkans.aljazeera.net

Piše: Andrej Nikolaidis

U zimu 2012. učestvovao sam u podgoričkoj promociji knjige ,,Dan sjećanja“ Rifata Rastodera. Redovi koji slijede su redigovani transkript onoga što sam tada govorio.

„Srebrenička priča za mene je lična. Zato što sam rodjen u Bosni, tamo gdje je srebrenički genocid počinjen. Biću ličan zato što sam čitav život proveo u Sarajevu i Ulcinju, dakle u gradovima u kojima je dominantna religija islam, ona ista religija koja je uzeta za krivicu ljudima koji su pobijeni u Srebrenici. Kada mislim o zavičaju uvijek mislim o prostoru u kojem se uzdiže minare, zato što je to i moja religija i zato što su ljudi koji su pobijeni u Srebrenici i moj narod. Zbog svega toga kažem: nužno moram biti ličan.

Godine 1948, u Parizu, Ujedinjene nacije su donijele opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Tu je, dakle, je li, zamišljen koncept u koji se brojni javni poslanici i dan-danas zaklinju, koji gotovo papagajski ponavljaju i trajna je referenca u javnom govoru. Čitav koncept ljudskih prava baš u tom vremenu bio je zamišljen kao nešto što treba obezbijediti da se užas holokausta nikada ne ponovi. Nakon što se Srebrenica desila, nakon što se užas ponovio, bilo je jasno da je ta konstrukcija urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom krivicom – ona je urušena krivicom samih Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje tu čine dominantnu snagu.

Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je Srebrenica bila zapravo zaštićena zona, da su Ujedinjene nacije i njihovi vojnici bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. Ja se vrlo dobro sjećam prvih dana rata kada smo mi, djeca, igrali košarku ispred zgrade, kada su već padale granate, kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani plotuni po gradu Sarajevu a snajperisti već djelovali. Sjećam se pametnih, poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka koji su bili inžinjeri, univerzitetski profesori, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Oni su mislili i ponavljali da Zapad neće dozvoliti krvoproliće u Bosni i to uvjerenje, da će neko taj užas zaustaviti, je ljude u Bosni učinilo iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada nije došao, odnosno došao je prekasno, kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle na najbrutalniji način iznevjerio i postao saučesnik.

Uvrjedljivi grafit u baraci holandskih vojnika

Bilo je nečeg temeljno fašističkog u samom činu napuštanja Srebrenice od strane holandskog bataljona UN. U jednoj od baraka u kojoj su bili smješteni holandski vojnici nađen je grafit na kojem je pisalo: „Nema zube, ima brkove, smrdi kao izmet, to je bosanska djevojka“. Da li neko može očekivati od ljudi koji imaju takvu predstavu o jednom narodu da doista stanu u njegovu zaštitu ili pak polože svoj život za njega? Ti vojnici su napustili Srebrenicu i mi smo mogli gledati snimke na kojima oni zagrljeni sa bocama piva pjevaju :  I will survive… „ Ja ću preživjeti“.  Osam i po hiljada ljudi nije preživjelo.

Bosanska umjetnica Šejla Kamerić napravila je izvrsnu intervenciju i pod taj natpis, taj grafit iz barake – koji je užasno ponoviti ali ja sam to prosto morao  iz obaveze prema istini, jer doslovce tako je pisalo – postavila svoju fotografiju i time rekla: da, ja sam ta bosanska djevojka, smrdljiva i brkata.

Taj čin prkosa je, po meni, jedan od najznačajnijih umjetničkih iskaza o bosanskom ratu.

Ono što se svako od nas koji smo rođeni u Bosni – a mislim i ljudi rođeni u svim zemljama koje se sa Bosnom graniče – mora zapititati (i vjerovatno ćemo se do kraja života pitati) je sljedeće: gdje je 45 godina bilo to zlo? Jesmo li mogli, samo da smo bili mudriji, kao neka vrsta anti-Levinasa, u oku susjeda primijetiti tu sjenku koja je mogla nagovijestiti ono što se desilo? Problem je bio u tome što je zlo bilo nevidljivo, bilo je skriveno i pravo govoreći niko od nas u njega nije vjerovao. Kada je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu i kada je užas pukuljao, kada ga je on artikulisao ključnom rečenicom, dakle onom koja govori o „osveti Turcima“, nije više moglo biti sumnje o čemu se tu radi.

René Girard, francuski antropolog i sociolog, osmislio je koncept koji je nazvao mimetičkim ciklusom. Mislim da on dobro objašnjava ono što se nama desilo. Istorija se, po Girardu, sastoji od beskrajnog ponavljanja mimetičkih ciklusa. Kada zlo potpuno zavlada, kada se sve uznemiri do te mjere da bi zlo moglo samo sebe uništiti, kada zlo više ne može održavati svoju vladavinu na ovome svijetu, ono pribjegava takozvanom činu mimetičkog žrtvovanja. Naravno, ta krv koju zlo prolije, pala je da bi nam bile zamazane oči, da bi ono nastavilo svoju vladavinu. Nemir se na trenutak smiruje i poredak se ponovo uspostavlja, ali tek kao vječito ponavljanje jedne užasne sekvence iz koje nikako ne uspijevamo izaći. Šta je ono što mi možemo učiniti da prekinemo takav tok istorije, da vlastitu djecu poštedimo od ponavljanja grešaka koje smo i mi napravili, nakon što su ih počinili i naši očevi, i oni prije njih?

Ne mora se ćutati

Sasvim je moguće da ne možemo učiniti ništa djelatno. Čak ni Hrist nije uspio prekinuti monstruoznu praksu mimetičkog žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama. Ali vrijedi učiniti ono što je uradio Rifat Rastoder, suočivši se sa temom o kojoj je teško govoriti i umjetnički i istorijsko-publicistički, na način odmjeren i duboko human, po čemu je,  uostalom, tokom čitave svoje  političke i javne karijere i bio prepoznatljiv. Pokazao nam je šta svako od nas mora činiti, makar bilo nedostatno i uzalud.

Ne mislim da se o onome o čemu se ne može govoriti mora ćutati. Naprotiv, mislim da neprekidno moramo govoriti, mislim da neprekidno moramo jedni drugima  i sami sebi ponavljati užasna svjedočanstva, činiti to sa najvećom dozom samokritičnosti i nadati se da smo kao ljudska bića sposobni da naučimo nešto stojeći pred kosturnicama, da smo sposobni da iz tuđih žrtava izvučemo pouku. Mislim da je ključ u tim riječima: „tuđe žrtave“. Sve dok nas tuđe žrtve ne budu boljele više od vlastitih, sve dok ne postanu vlastite, ova užasna samoreprodukujuća sekvenca koja se naziva istorijom će se nastavljati i nastavljati.

U jednoj naročito perverznoj retoričkoj igri Ratko Mladić je ponekad oslovljavan i kao Hristov vitez. Ono što je Ratko Mladić uradio… sama njegova rečenica sa kojom je pristupio svome krvavome poslu, negacija je svega što je Isus predstavljao. Sama suština Hristove intervencije u istoriju upravo je oprost i otpis svih dugova. Sama suština Hristove intervencije je da niko  ubuduće ne odgovara zbog grijeha očeva, jer on grijehe preuzima na sebe. Toliko vjekova nakon Raspeća pojavljuje se Ratko Mladić, koji ubija zbog dugova predaka,  i onda u jednoj, rekoh, perverznoj ideološkoj igri bude povrh svega proglašen i braniteljem hrišćanstva. Ništa nije dalje od Hrista od onoga što je učinio Mladić. Svi koji ga slijede, svi koji ga  brane, idu protiv Hrista.

Jednostavno, kada se suočavamo sa takvim stvarima ponestaje riječi. Čestitam Rifatu Rastoderu na ovoj knjizi, koja će svakako biti čitana i čija će vrijednost vremenom rasti. Da li će ono što možemo učiniti kao zajednica sjećanja biti dovoljno mi u ovom trenutku ne možemo znati. Imamo samo nadu da hoće“.

Nada je bila uzaludna a moj optimizam, slab kao plamen svijeće na vjetru, bio je neutemeljen. Vrijeme me je demantovalo. Sedam godina kasnije, čitamo kako je holandski državni tužilac pozvao Vrhovni sud te zemlje da odbaci presudu kojom se Holandija proglašava su-krivom za Srebrenicu.

‘Neodrživa presuda’

Tužilac smatra da je “presuda nižeg suda neodrživa”.

”Holandske trupe su djelovale u ratnoj situaciji i morale su donijeti odluku pod najvišim pritiskom i prijetnjom oružanog sukoba”, tvrdi.

Istovremeno, u bosanskohercegovačkoj štampi čitamo o mogućnosti da se novom odlukom haškog suda, pod vođstvom sudije Jeana-Claudea Antonettija, čovjeka koji je na slobodu pustio Vojislava Šešelja, na slobodi nađu i Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Time bi proces “suočavanja sa prošlošću” i “pomirenja” koji takozvana “međunarodna zajednica” gotovo 25 godina sprovodi na Balkanu dobila logičan završetak: mir, mir, niko nije kriv.

Time bi bilo uklonjeno sve što bi moglo biti prepreka da se krvava sekvenca, kada bude vrijeme za to, ponovi.

U budućnosti čiji su temelji postavljeni, u pravnom poretku koji Šešelja ne smatra propovjednikom mržnje, u istoriji koja je izjednačila Tita i Dražu, u istoriji koja će izjednačiti Radovana i Aliju, ovaj moj tekst biće tumačen kao huškački, suprotan duhu civilizovanog, oktroisanog  “pomirenja”.

So be it. Sa gnušanjem odbijam biti dio takve pravde, takvog mira i takve civilizacije.

640x100 Get A Custom Logo
Prikaži više
Back to top button
Close