Ni danas, ni nikada

Izvor: Al Jazeera - Piše: Melina Kamerić

Ne danas! Ne. Nikada.

Htjela sam da ovo bude pismo. Problem je nastao onda kada sam shvatila da bi pismo trebalo da bude propisno adresirano i da osobu kojoj želim pisati nemam kako adekvatno osloviti. Osloviti je sa gospođo? Draga? Poštovana? Ništa od toga nije iskreno, a ni istinito. Nije istinito ni da oslovljavanje bude Zastupnice, jer ona moja zastupnica nije. Mada mi je, od jednog dijela moje porodice, u amanet ostavljen spis, sa zahvalnicom i potvrdom o pozamašnoj pomoći povodom Prvog osnivačkog kongresa stranke, koji je, eto kada hoće da se desi, održan tačno na današnji dan kada ovo pišem, 26. maja 1990. Dvadeset i devet godina kasnije nisu živi ni ovi moji koji su pomagali, kao ni većina onih koji su stranku osnovali.

Na sreću, ili na žalost.

Kada sam odustala od “pisma” (zbog dileme oko oslovljavanja), dilema je nastala da li i kako rezonovati sa nekim ko tako pitko koristi ileizam. Ileizam je ono kada o sebi pričate u trećem licu. Teško je to stanje, teško jer podrazumijeva komplikovane definicije – što psihološke, što socijalne. Ali, pretovarila sam ja i gore, pa zašto bih se sada povukla pred tim tričavim ileizmom?

Ja sam Melina Kamerić. Majka me nije rodila da ćutim. Otac me nije odgajao da budem kukavica. Porodica mi je usadila vjeru, tradiciju, vaspitanje, antifašizam, patroitizam, humanizam, racio, empatiju… Bog mi je dao sudbinu da se rodim u Bosni i Hercegovini. Većinu vremena provodim kontemplirajući da li je to iskušenje. ili nagrada. Često prevagne da je iskušenje. Ali, eto, prihvatam to kao takvo.

Maj 1992.

Prvog maja 1992. godine postala sam pripadnik Armije Bosne i Hercegovine. Imala sam tačno 20 godina života. Kažu – najslađe godine. Nemam pojma, jer od snajpera, granata, krvi i smrti nikada nisam naučila ili osjetila tu slatkoću.

Petog maja te 1992. godine poginuo je moj prijatelj, komšija, brat Dejan Repac. Na Zlatištu. Braneći ovaj grad, državu, nas sve, i iza njega je ostala samo teta Vera, njegova majka, koja će od tuge, nekoliko godina kasnije, umrijeti u opkoljenom Sarajevu, i mi, klinci koji smo sa njim odrastali. Godinu dana kasnije Dejan je posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom. Dejanov grob danas obilazi nas nekolicina. Ali, tako to ide. Vrijeme prolazi.

A zaborav ubija. Isto kao i prebrojavanje krvnih zrnaca.

Do kraja rata i opsade ginuli su mnogi. Moji odreda svi braneći ovu državu, ovaj grad. Ranjavani su mnogi. Moji opet odreda, braneći ovu državu i ovaj grad. Obraz. Danas, na pet spomenika razasutih po opštinama ovog grada, stoje upisana njihova imena. Na mezarjima i grobljima po ovom gradu ukopani su i sahranjeni – moji. Moji heroji. Moj otac, članovi moje porodice. Moja braća. Moji prijatelji. Danas moji prijatelji koji su preživjeli i dalje imaju ožiljke, bore se sa psihičkim i fizičkim posljedicama ranjavanja i rata. Možda već počinjete da shvatate da neću da im napišem imena. Neću, jer onda bih ih, u herojstvu i smrti, razdvajala na podobne i nepodobne. Ne, neću to uraditi, jer kada su branili ovu državu i ovaj grad, oni jedni druge nisu razdvajali. Branili su, borili se, ginuli i bili ranjavani, rame uz rame, a da nikada nisu nikada kalkulisali sa imenima, vjerom, porijeklom.

Nekada u maju 1993. godine otišla sam u jednu od opština ovog Grada. Stranka (što ću saznati tek kada pretrčim tri raskrsnice pod snajperskom paljbom) je dijelila pakete hrane za porodice poginulih boraca. Dvadeset i jedna godina, četredeset kila žive vage, uniforma, ja (po nalogu moje majke – koja krpi ranjenike u Domu zdravlja i ambulanti lokalne jedinice Armije Bosne i Hercegovin) idem po taj paket. Sjedam pored moje prijateljice. Malo starije od mene. Muž joj je poginuo u aprilu 1992. godine. Braneći Ilidžu. Sin, koji joj tada u naručju sjedi, rođen je dva mjeseca nakon očeve pogibije. Sala je puna žena. I djece.

Prozivaju, užasno sporo. Napolju puca. Jedna po jedna žena uzima taj paket. Uzimam i ja. Moja prijateljica – sjedi. Čeka. Čekam i ja sa njom. Prozivka prestaje. Ona, moja prijateljica, onako potiho ustaje i kaže: “Mene niste prozvali”, a predstavnik Stranke joj kaže: “Da, nisam te prozvao! Kada se naredni put budeš udavala, bolje gledaj za koga ćeš se udati!” Ona je plakala, ja sam psovala sve što mi je palo na pamet. Eto, tom predstavniku i svima koji su mi se našli na putu. Svima koji nikada neće shvatiti da je čovjek, o kome je tada predstavnik Stranke govorio, poginuo braneći ovu državu i grad jeste heroj i da nikada, ali nikada njegovo ime i prezime ne smiju biti upitni. Bila sam mlada i nisam znala da ću godinama nakon toga pisati ovo što sada pišem. Tada nisam znala da “sloboda neće umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj”.

Vrijeme poltrona i beskičmenjaka

Osoba kojoj sam željela inicijalno napisati pismo kaže: “Ovo je vrijeme poltrona i beskičmenjaka, koji izdaju ono što su drugi plaćali životima.” Slažem se u potpunosti. Potpisujem. Ako me računica dobro služi, osoba kojoj sam željela napisati pismo tog maja 1992. imala je 11 godina. Nemam ni najmanju ideju šta su joj pričali o ratu, o istoriji, o ovoj državi, o ovom gradu. O ljudima. Ali, šta god da su joj pričali, slagali su je. Zašto? Zato što su moji prijatelji, kolege, moja braća, sestre, evo iz Srebrenice, Prijedora, Foče, Višegrada, Bratunca, Žepe, Sarajeva, Trebinja… upravo iz istih fašističkih postavki ginuli i ubijani u genocidu, protrijerivani, silovani, zatvarani u logore… jer su se zvali drugačije. Jer su Boga zvali drugim imenom. Jer su bili drugi i drugačiji.

Ona kojoj sam prvobitno željela napisati pismo nedavno je, u najgorem patrijahalnom narativu, prozvala žene koje ne rađaju. Ja sam, eto, u toj prozivci pronašla i sebe. Braneći sebe, svoje, svoju kuću, grad, kanton, državu… izgubila sam i šansu da rodim. Nije to najgore što se jednoj ženi može desiti. Rat, agresija i genocid, sistematsko silovanje i zlostavljanje žena puno su strašniji od onoga što se desilo meni. Jedino što možda može parirati tome danas, i svemu što smo preživjele, činjenica je da jedna žena dovodi svojim stavovima u izravnu opasnost djecu, žene i ljude koji imaju nepodobna (po njenim aršinima) imena i prezimena, koji su manjina, ili se ne ponašaju sukladno njenom sistemu vrijednosti.

Suočiti se sa istinom nije lako. Bili smo žrtve. Pa smo se postavili u Ulogu Žrtve i počeli pronalaziti sva moguća opravdanja da bi izbjegli svoju odgovornost i propuštenu šansu da postanemo bolji ljudi, a onda smo lagano eskalirali u većinskog opresora. Opresora kome pripadnici “naše” manjine koji žive na “tuđem” teritoriju ili pod “tuđim” aršinima nisu dovoljan razlog da se zapitamo da li želimo da postanemo isti kao oni koji su nam onomad, kao i i sada, dušmani. Dušmani nama kao i “našima” koji žive daleko od komoditeta ovog grada, iz koga je tako lako pametovati. Pojednostaviću ovo – ako želimo da povratnik u Srebrenicu ili Prijedor bude poštovan i siguran. Ako želimo da on ima zagarantovana sva prava i slobode, za početak moramo to isto osigurati svima na svom pragu.

Rođena sam u Bosni i Hercegovini. Rođena sam u porodici koja nikom nije ostala dužna, porodici u kojoj su me naučili da se sve može oprati osim obraza. U porodici onih koji su u vjeri, također, bili antifašisti. U porodici u kojoj su mog dedu, rahmetli Ćazim-bega, jednom spasili čestiti franjevci, ne od Nijemaca, nego od fašista, a drugi put čestiti pravoslavac od strijeljanja koje su mu namijenile komunističke vlasti. I moju nanu, rahmetli Almas-hanumu, u ratu 1992. godine spasili su pravoslavci od četnika, ne od Srba. Rođena sam u porodici koja je spašavala sefarde Jevreje, katolike, pravoslavce i partizane, koja je obrazom branila časne i poštene, poštovala svoje, ali i drugo i drugačije, u kojoj se zna red, u kojoj se zna ko je čovjek, a ko nije. Mi smo drugi i drugačiji jer smo dali narodne heroje, prvoborce, intelektualce, muftije, kadije, vizionare, kosmopolite, sportiste, umjetnike, heroje i poštene ljude… Tako to valjda bude, Božje davanje. Kako zaslužiš.

Svi mi imamo kućno vaspitanje. Ali. nisu sve kuće iste. Eto, moja kuća je takva da iz nje ponosno nosim spoznaju da se ljudi dijele na dobre i loše. I nikako drugačije. Moja kuća je i moj grad, moj kanton, moja država.

Poziv na linč

Ona kojoj sam prvobitno htjela napisati pismo otvorila je poziv za linč. Kao i stranka koja ju je postavila da ih zastupa, činjenicom da ni slovom ni riječju nije osudila taj njen poziv. U mojoj kući, jer moja država, grad, kanton u kome živim to jesu sastavljaju se spiskovi u najboljem maniru odstrela koga su dušmani i agresori pravili onomad. Spiskovi za odstrel svega što je drugo i drugačije. Taj njihov spisak ohrabrio je bolumentu botova, kao i glasača stranke, da na nesretnim društvenim mrežama, ali i na sve druge načine, prijete, ponižavaju i ugnjetavaju Moje. Ljude. Insane. Razapinju se ljudi koji nisu njihovi istomišljenici, i ne samo oni koji su od drugog i drugačijeg, nego i oni koji u istoj vjeri i nacionalnoj pripadnosti, a koji neće da dopuste da ti plitki spinovi odvlače i tako plitku koncentraciju od onoga što jesu stvarni i realni problemi ovog društva i države.

Ne. Neće moći. Ne danas. Ne, kao ni 1992.

Maj je 2019.

Patriotizam je plaćati poreze, doprinositi i boriti se za opšte dobro, pošteno raditi, stvarati,  brinuti se o manjinama, o ugroženima… Obrazom, obrazovanjem, vaspitanjem, primjerom, životom… braniti slabe, ugrožene i one koji su drugi i drugačiji. Patriotizam je ne zagađivati, po bilo kom osnovu. ni prirodu. ni društvo. Ne. Neće moći. Ne danas. Jer, prva ja neću dopustiti da bilo ko od Mojih bude žrtva Vašeg poziva na linč. Bilo čijeg poziva na linč. Bilo čije nepravde i zuluma.

Ne danas. Ili bilo kada.

Do tada ostajem ponosno obilježena kao dušman, munafik, licemjer, ulizica… Jer. kad pogledam ko je Moj, a ko Vaš, osjećam se kao onaj golub što vatru pokušava ugasiti kapljicom vode, pa kada bude upitan zašto radi nešto što vjerovatno neće imati nikakvog učinka, odgovara: Možda vatru neću ugasiti, ali će se makar znati da sam bio na strani pravde!

Prikaži više
Back to top button
Close