“Sjedi, budalo!”

Izvor: preporod.com

U Prijedor, svako malo, naleti tu i tamo pokoja budala (ili više njih) pa nas u znak zahvalnosti za sav naš trud i novac, radna mjesta, baklave o Bajramu i septembarske rebalanse budžeta, podsjeti na činjenicu gdje smo, ko smo i šta smo…
Piše: Sudbin Musić

S akšamom nastupa Lejletu-r-Regaib, noć želja. Postidi se insan i tražiti od Boga osim zdravlja i pameti na sve ovo. I to sve češće. A dao nam dragi Bog svega. Prosipa  bereket po ovoj šaci mučenika koji biju svakodnevnu povratničku bitku, a koja im se svako malo učini presudnom. Bitka za opstanak u kojoj su uglavnom sami. Ali, Bog dž.š. je tu. I sasvim dovoljan. Eto, udari džemre i u zemlju pa ”izlipoti” što bi rekla moja mati koju sam jučer vodio da konačno podigne svoju debelo zakašnjelu federalnu penziju i civilnu invalidninu. Uspomene su nam to na rahmetli babu.

”Sve stvoreno učini se veselo”. Uglavnom mi ovaj mevludski citat svakog proljeća prolazi kroz glavu. Koliko slave Bogu velikome jednom rečenicom skovanom pretpostavljam jednim pogledom na vlastitu bašču, ružičnjak tekstopisca, čije srce vrije vrelom Istine, a u spomen na Pejgambera, alejhi-s-selam. Eto tako i ja nekako doživim i ovo džemre i mart, i prvi behar,  radost prve kahve na avliji s kojom počinje onaj ljepši dio povratničke godine, kada smo, ako već ništa, onda zaokupljeni cvijećem i baštom. Puni optimizma da će se predeverati i naredna zima kad ih se je nadeveralo i predeveralo evo već dvadeset.

No, dan nam ne bude sve kako valja, svako malo nam naleti tu i tamo pokoja budala (ili više njih) pa nas u znak zahvalnosti za sav naš trud i novac, radna mjesta, baklave o Bajramu i septembarske rebalanse budžeta, podsjeti na činjenicu gdje smo, ko smo i šta smo.

Isus Hristos pobjeđuje!?

Posjedio sam juče sa imamom Čaršijske džamije, Omerom ef. Redžićem. Porazgovarali o posljednjoj poruci koja se Bošnjacima Prijedora najčešće ostavi pred ovom džamijom. Naime, nepoznata budala (ili više njih) farbom boje zlata ispisala je pred kapijom poruku kojoj je najmanje mjesto baš tu. Osim pred kapijom, ”ukrasili” su i garažu, te susjednu zgradu na kojoj su dodali i lokaciju svog porijekla, po đilkošima poznato prijedorsko naselje Urije. Omer-efendija nije bio tu. Nalazio se na liječničkim pretragama u Tuzli.

”Zamisli ti, oni zovu mene da mi kažu kako je meni ostavljena poruka pred kapijom, pa me pitaju dal’ da zovu policiju”, priča nam začuđeno Omer. Veli i kako mu je muteveliji Fudi odmah skočio šećer, te da mu već par dana uopšte nije dobro. Danas, veli, visoki broj devetnaest! Tim prije što živi u susjednoj zgradi na čijem ulazu je ostavljena ista poruka. Omer nam veli da je džematlijama rekao da, ako misle da je poruka ostavljena samo njemu, ne trebaju uopće zvati policiju. Dodaje i kako je jedan od kolega primjetio uvredljiv natpis već rano ujutro ali ga smelo, pa onako zbunjen nije znao šta da čini. ”Navikli valjda” dodaje Omer.

I dok slasno jedemo najnoviji kolač, majstoriju restorana uz Čaršijsku džamiju, tu oazu mira i ljepote i posljednji trag nečega što je ostalo da se spominje u onim sevdalinkama o Prijedoru i njegovoj čaršiji, priču okrećemo u drugom pravcu.

I za kralja gradska uprava nije dozvoljavala u cijelom centru izgradnju bilo čega visočijeg od njenog minareta. Komunističke vlasti su je odmah okružile sa tri užasna i siva betonska kloca. Ostala ona u svojem zelenilu da prkosi do kraja maja 1992.godine, kada je, skupa sa njom pometeno sve što je podsjećalo na Bošnjake ovog grada. Ali, da Bog dragi pobjeđuje i da je Svemogući, uvjerili smo se na njenom svečanom otvorenju na Aliđun 2008. godine. I doista, malo je ravnodušnih na džamijski sklad i ljepotu kompleksa usađenog u samom centru Prijedora, grada koji je i regulacioni plan zone Centar morao da usklađuje sa spomeničkim kompleksom. Jer džamija je, helem, i nacionalni spomenik države Bosne i Hercegovine i jedino mjesto u gradu gdje još uvijek može da vas obraduje državna zastava. Nigdje drugo u gradu je i nema.

Car careva, caruje nad carevima!?

Čaršijska džamija je do danas bila meta nekoliko napada. Kraj nje nam redovno godišnje defiliraju navijačke skupine. Uglavnom zastanu pred džamijom kraj koje je i administrativna zgrada Medžlisa IZ Prijedor sa brojnim sadržajima te prekrasnim imamskim stanom u kojem drhte kršna ženica Omerovica i njihove dvije prekrasne djevojčice dok babo snima da bi ”čuvenoj” prijedorskoj policiji imao pokazati bilo šta.

Kraj nje je i korzo kojim kao dio oficijelnih općinskih aktivnosti prodefilira i litija o Bogojavljenju, prolete i ”ravnogorci o godišnjici Dražine smrti”, ili negdje skoro i MUP-ovci RS, na čelu sa aktualnim ministrom Draganom Lukačom. Navikli na benigne ili nikakve osude, nismo ih očekivali ni ovaj put. Doduše nije ih ni bilo. Usput smo pročitali presmiješan intervju lokalnog gradonačelnika koji čak s dozom ponosa opisuje jedan grad na umiranju kojim stoluje. Doduše još malo, jer je Milorad Dodik najavio preuzimanje jednog od rijetkih bastiona neke ”drugačije” srpske politike.

”Po zvaničnom popisu stanovništva BiH iz 2013. godine Prijedor ima 89.397 stanovnika. Najzapadnije srpsko naselje koje ima status grada i siguran kamen međaš Republike Srpske. Grad Krajišnika, dobrih ljudi, koji vole slobodu i koji su tu ljubav u poslednja dva rata platili hiljadama svojih života. Čvrsto uporište DNS, jedne od najačih stranaka u Srpskoj. Sve značajniji privredni centar sa 15.000 zaposlenih, čija je prosečna plata oko 400 evra.”  Ovako u razgovoru za „Srbija danas“, u kratkim crtama, i bez imalo stida, barem glede ove brojke o zaposlenima, Grad Prijedor predstavlja njegov gradonačelnik Milenko Đaković, gurajući i u priči o prošlosti njegove Bošnjake u okvire konfesionalne skupine, (hoće reći tamo u okvire avlije Čaršijske džamije) nazivajući ih na upit novinara, ”njihovom” muslimanskom braćom.

Doista, do juče nisam znao šta uopće znači poruka ostavljena pred džamijom. Pojašnjenje sam dobio od prijatelja, pravoslavnog vjernika. Naime, Iс Хс Ni Ka, znači: Isus Hristos pobjeđuje. Krst sa ocilima, a ne ćiriličnim “C” već grčkim beta: “Car Careva, Caruje nad Carevima“ (“Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων“), opet se odnosi na Hrista.

Usput dobijamo informaciju da je navedena budala (ili više njih) kružila oko Prijedora te isti simbol ostavila na još nekoliko specifičnih mjesta, na gradskom mostu, te mostu na Žegeru.

I rodi se Car od dina onaj čas, a u nuru utopi se svijet vas!

U pola priče u kojoj se najcrnjim humorom liječe povratničke rane pa i ova, naleti nam i Rezak Kurtović, umirovljeni vozač pokopnog preduzeća prijedorskog Medžlisa IZ. Tek onda nastaje graja i smijeh uz priče o martu ”koji kupi škart”, te ostale doskočice kojih u prijedorskoj Čaršiji nikada nije falilo. Posmatram ih tako sretne i vesele u prijatnom hladu Čaršijske džamije u samom srcu Prijedora i razmišljam o odgovoru na ovakve provokacije tih tamo gubitnika, kojima ništa drugo nije ni preostalo.

I onako je pitanje šta bi uopće i bilo i od onih 15000 uposlenih o kojima tako mudro zbori naš gradonačelnik da nije onih septembarskih rebalansa budžeta, za raju naviklu na državna jasla na kojima Bošnjaka u manjem bosanskohercegovačkom entitetu gotovo da i nema. Jer helem, kada se sabere koliko je prognanička lasta ostavila Prijedoru prije nego se vratila tamo negdje gdje joj mjesto nije, praštajući se suznih očiju i teška srca od teškom mukom ponovo podignutog gnijezda, u Prijedoru se nekako lakše prodiše. Barem u administraciji.

Nekako istovremeno spominjemo i Mirsu Ramića i njegov ”Cromex”, nove mašine i proizvodni pogon, novi asortiman proizvoda, nova radna mjesta, pa i za mlade Srbe, konstatirajući da je sve perspektivnije u rukama ovih kojima se šalju ovakve poruke bez mrve stida. Možda je pojava tog ”Cromexa” u stvari i najbolji odgovor. Zašto se uopće i osvrtati na onaj, u međuvremenu prekrečeni natpis.

Omer efendija dodaje kako ga nije trebalo ni dirati. ”Ja bih ga ostavio da stoji!” veli. Njima na sramotu. Gazda džamijskog restorana dodaje da je samo trebalo dodati nekom drugačijom bojom: ”Sjedi budalo!” I na tu njegovu prasnušmo u smijeh, a sunce nad Prijedorom nam nešto ljepše sinu.

U tom naleti i moja mati. ”Moj Huse meni ostavio da se ne napatim!” veli jadna otužno i nekako s ponosom. Valja ići i sijati baštu. Proljeće je. Valja nanovo urediti svoju, nikad dražu kuću i avliju. Velim i onim kuharicama na njihovu radost kako im je kolač vrh i da sve sam ide niz grlo. Na to ponovo prasnusmo u smijeh. Voli insan ovaj narod. Biti s njima ima smisla. A večeras se valja srediti, ibadetiti malo. Vjera je ovo i Ibrahimova i Musaova, i Isaova (ili Hristova), i Muhammedova alejhi-s-selam. Islam je ovo. Valja nam poželiti zdravlja i pameti prije svega. Noć je želja. A i ona budala (ili više njih), dabogda nam bolji bili.

Prikaži više
Back to top button
Close

Adbloker detektovan

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker.