SRPSKI ČETNICI NA MJESTU ZLOČINA (odlomak iz romana Putovanje u Tajan)

Izvor: feridmuhic.com

Preko bistre zelene vode most,  kao bijela prostirka od kamena. Bistra  zelena voda je rijeka Drina, most je zadužbina Mehmeda Paše Sokolovića. Ni približno se ne zna od kada rijeka Drina teče svojim koritom; zna se tačno samo kada je preko nje izgrađen ovaj most. Probijajući se između  sve zbijenije gomile ljudi koji nijemo, kao skamenjeni gledaju prema mostu, mladi bračni par konačno se zaustavlja uz jedno stepenište na kapiji neke kuće. Izrazito visok muškarac, pomaže vitkoj, sasvim mladoj ženi da se popne na slobodni stepenik odakle se pruža pogled prema mostu.

Ne vjerujući svojim očima, najprije pomisli da je to što vidi na mostu košmar – ne noćna, nego najužasnija dnevna mora, obasjana jarkim ljetnjim suncem…ali smjesta odbaci tu pomisao. Ne zato što je prizor bio strašniji od najgorih košmara, nego zbog jasnoće cijele te slike i parališuće snage potresnog doživljaja koji je ono što je ugledala izazvalo ne samo u njoj, nego očigledno u cijelom tom zbijenom, opčinjenom i i onijemilom narodu.

Ta nevjerovatna vizuelna izoštrenost  i moć kojom je prizor na mostu potčinio njenu volju i oduzeo joj svu snagu, bila je toliko stvarna, neposredna, istinita – da je za trenutak pomislila kako je sve ono što je u životu  do tada vidjela i osjetila, pa i sav njen dotašanji život, bilo neka vrsta privida, a da je ovo što sada vidi i osjeća, jedina prava i apsolutna realnost! Ne samo njen vid, nego i svijest o spoljašnjoj i o unutrašnjoj realnosti, izoštrili su se do potpuno novog, do tada nepoznatog  stepena. Sjaj podnevnog sunca činio je svaki detalj tog prizora neporecivo jasnim, nepobitno stvarnim; čak je i pulsiranje srca,  koje obično nije ni primjećivala, sada bilo precizno naznačeno, sa reskim, gotovo neopozivim  prekidom između dva otkucaja – nemuštom slutnjom da slijedećeg otkucaja možda neće ni biti,  i da će onaj mukli treptaj u grudima već sada, odmah i tu, sasvim zamrijeti!

“Dok živimo – sanjamo; kad umremo – budimo se!“  Ova rečenica koju je prvi put čula kad je imala devet godina, u mektebu, koju nikada nije mogla shvatiti, još manje prihvatiti, sada je izronila iz sjećanja,  samorazumljiva i intuitivno savršeno istinita. Sve je došlo na svoje mjesto: san koji je do sada smatrala životom, prekinut je, ona sigurno nije više živa, i sada, kad je umrla,  došla je sebi, razbudila se, a sav njen dotadašnji život rasplinuo se, gotovo sasvim zaboravljen.

Zato  je bila  sigurna da je u tom trenutku i stvarno  mrtva, jer ovo što vidi toliko je jasno i neprolazno, zaustavljeno u doživljaju vječnosti kakav u životu nikada nije imala.  Svog dotadašnjeg života mogla se prisjetiti sasvim nejasno, kao sna koji više ne može prizvati i koji, uostalom,  ne sadrži ništa toliko značajno da bi vrijedilo potruditi se oko prisjećanja. Godinama kasnije, taj isti prizor, najstrašniji koji je ikada vidjela, pojavljivao se čim bi zatvorila oči! Sve, sve se vraćalo i zastajalo, ledilo se i skamenjivalo, u onoj savršenoj jasnoći kojom je gledala – tada i nikada prije, i nikada kasnije!

Ni dašak lahora da pokrene list na najtanjim grančicama vrba na obali Drine. Sve je zamrlo – ni pjev ptice, čak ni huk rijeke se ne čuje. Stotine  ljudi sabranih na širokom prilazu mostu,  bez daha, u onoj neopozivoj, zastrašujuće dugoj pauzi između dva otkucaja srca, gledaju dva bradata lika sa crnim šubarama (na šubarama kokarde),  i redenicima preko prsa, kako drže ispod ruku djevojku u dimijama; kako joj jedan od njih trga šarenu maramu s glave, dok se njena,  duga, rusa kosa u talasima rasuta po ramenima presijava zlatnim sjajem i kako je dovode pred trećeg, isto tako sa crnom šubarom,  obraslog u crnu, dugu kosu i bradu,  ispravljenog ispred mihraba na sred mosta, sa krvavom kamom u desnoj ruci, zasukanih rukava; i dok još traje ona pauza između u sinkopi srca onijemilih posmatrača,  ovaj hvata djevojku  jednom rukom za kosu a drugom joj, jednim zamahom  krvavo blistave kame, prereže kao snijeg bijelo grlo iz kog najprije šikne tankim snažnim mlazom krv i prska po njemu i po djevojci, a zatim ujednačeno lipti iz prerezanog grla preko bijele vezene djevojačke bluze; i ni jedno srce u skamenjenoj gomili više ne kuca,  dok je ovaj podiže na rame  i prebacuje dugom, sporom kretnjom njeno klonulo  tijelo preko kamene ograde mosta, a ona dvojica se vraćaju do zbijene grupe djevojaka u dimijama,  opkoljenih bradatim spodobama sa redenicima preku prsa i crnim šubarama sa kojih svjetlucaju kokarde – rojevi svjetlaca doletjelih iz ponoćnog pakla  u ovo ukleto podne; niko ne diše i ni jedno srce ne kuca ni kada tijelo muklo pljusne  o talase Drine i zaplovi, a zelena voda oko njega se oboji crveno;  tek kada koljač, obrisavši krvavu kamu o rukav lijeve ruke, promuklo drekne:“Ova je sedamnaesta! Koliko ih je, moraću opet oštriti kamu, jebem im sve  balijsko po spisku. Zapamtiće oni ko su srpski četnici,  da im jebem mrtvo dete u kolevku!“ – tek kada mahne rukom da mu dovedu novu djevojku pod nož, stojeći raskrečen ispred mihraba na sredini mosta, ona pauza se prekide, srca ponovo zakucaše, oglasi se isprekidano hroptanje, kao iz stotinu preklanih grla.

Odjednom, bez i najmanjeg naprezanja vida, ona jasno ugleda  riječi natpisa uklesanih na dvije ploče na mihrabu, toliko jasno da ih poče šapatom i čitati (a dobro zna da sa te daljine ne bi nikako mogla ni razaznati ta slova,  da je još živa u onom životu koji je san); najprije onaj gornji, stariji, a onda i donji, nešto noviji zapis, čita ih čak i kada se onaj krvavi bradati lik  sa kokardom na šubari pomjeri  zakloni ploče, kao da vidi kroz njega i kao da njega i nema, da ga nikada nije ni bilo:

“Na Drini u Bosni sagradio je veličanstven most

i razapeo red svodova na toj rijeci,

na toj vodi dubokoj i hučnoj.

Prethodnici njegovi ne mogaše ništa slično sagraditi,

po naređenju Allaha dž. š.  učini to veliki paša,

da bi se njegovo ime spominjalo s poštovanjem i blagodarnošću

i sagradi most da mu na svijetu nema ravna…“ (1571/1572. godine)

 i zatim produžuje čitati, bez zastoja, tekst na drugoj ploči:

„Preuzvišeni dobrotvor Mehmed-paša, koji je trojici vladara odano bio veliki vezir, učini najveću divnu zadužbinu, neka mu je Bog u dobro upiše. U čistoj nakani sagradi svojim milosnim pogledom golem most preko rijeke Drine. Izrada mu je bila tako lijepa, da onaj ko ga vidi, misli da je most jedno zrno bisera u vodi, a nebeski svod da mu je školjka!“ (1577. godine)

I dok gleda most, to zrno bisera u vodikojem je nebeski svod školjka,  zrno bisera po kom se proliva krv djevojaka odvedenih iz kuća, sa pijace, šetališta i sa ulica ovog grada, odjednom, zgranuta, shvata, čak sasvim pouzdano, iznutra, znada su privedene i da su zaklane samo zato što su u dimijama, što su Bošnjakinje, zato što su muslimanke; i dok pomišlja na to da su i ona, i njen muž koji stoji uz nju i drži je za ruku grčevitim stiskom, isti ti Bošnjaci muslimani, i da će to biti i ovo dijete što nosi pod pasom u petom mjesecu trudnoće,  cijeli taj prizor na mostu i sam most – biser u vodi  i ona školjka nebeskog svoda  iz stihova pjesnika Nihada – zavrti se u kovit pred njenim očima i ona osjeti da će se srušiti…

Prikaži više
Back to top button
Close