Tajanstvena mjesta spomenuta u Kur’anu: Semudove stijene

Izvor: saff.ba

Piše: Nezir Halilović

U Kur’anu se na mnogo mjesta govori o Semudu i Salihu, a.s. Navedimo samo ajete iz jedne sure: A Semudu – njegova brata Saliha. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne! I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: “Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?” – “Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno” – odgovoriše oni. “A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete” – rekoše oni koji su bili oholi. I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: “O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.” I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, a on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju.” (El-A’raf, 75.-79.)

Svi historičari se slažu da je narod Semud nastanjivao područje poznato kao El-Hidžr (također se spominje u Kur’anu), a to područje se nalazi u Vadil-kura (također se spominje) koju ograničava Hidžaz i Tebuk sa istoka, te Šam sa zapada. Njihovo područje je obuhvatalo prostor od Medine pa sve do Šama, tj. Sirije, Jordana i Palestine. Kaže se da su dobili ime Semud po manjku vode na svojoj zemlji.

Građevine naroda Semud

Svaki narod za svog boravka na određenom mjestu ostavi ovaj ili onaj trag za sobom, manje ili više očuvan, ali izgleda da je u tome Salihov narod Semud pretekao sve ostale narode, jer njihove “građevine” i dan-danas su toliko očuvane da se stiče dojam kao da su ti ljudi nestali jučer, a ne prije toliko hiljada godina. Oni su bili prvi ljudi, a izgleda i da su ostali jedini, koji su svoje kuće pravili klesanjem u čvrstim i silnim stijenama. Ako je neki od naroda kasnije i pokušao oponašati njihovo djelo, brzo je odustao zbog zahtjevnosti i složenosti poslova koje je trebalo obaviti. Ako se, pak, zapitamo odakle im je došla ideja za takvo što, odgovor će nam dati jedna od predaja koju prenose islamski učenjaci. Naime, kaže se da su ljudi iz naroda Semud izuzetno dugo živjeli. U početku su pravili kuće od ilovače, tj. od ćerpića, ali bi im se one srušile prije nego što bi im došao smrtni čas, pa su onda počeli klesati kuće u kamenim brdima. (Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 139) Mufessiri kažu: “Prvi ljudi koji su počeli klesati brda i planine, praviti slike i živjeti u blagostanju i izobilju su ljudi iz naroda Semud. Tako su sagradili hiljadu i sedam stotina gradova, a u njima se nalazilo milion i sedam stotina hiljada kuća i stanova i svi su bili od kamena.” (Abdul-Hakem Abdul-Latif es-Sa’iri, Hadarat verede zikruha fil-Kur’anil-kerimi ves-sunneti ‘n-nebevijjeti, str. 50)

Zato nije čudo kada danas kuće isklesane u stijenama nađemo u Jordanu, Siriji, Turskoj i ko zna gdje, jer vidjeli smo da se i u pohodu Zul-Karnejna spominje da je na krajnjem zapadu, tamo gdje “Sunce zalazi”, našao narod, odnosno potomke naroda Semud.

Izazov velikih neimara

Nema sumnje da su ljudi iz naroda Semud bili veliki majstori i veliki umjetnici. Ali kada su se našli pred pozivom Saliha, a.s., da povjeruju u ono za što svačija duša jako dobro zna da je neprikosnovena istina morali su nešto poduzeti i, kao po običaju, potražiti opravdanje prvenstveno za sebe i svoju dušu, a zatim i za ostale. Mufessiri navode da se narod Semud jednog dana okupio na uobičajenom mjestu, pa im je došao Božiji poslanik Salih da ih pozove Allahu i da ih posavjetuje. Oni su mu na to rekli: “Bi li ti mogao učiniti da nam iz ove stijene, i pokazaše rukama na jednu stijenu, iziđe deva, takvih i takvih osobina?” Zatim su počeli opisivati njene osobine i karakteristike, među kojima je bilo i to da bude krupna i steona u desetom mjesecu. Poslanik Salih, a.s., im je rekao: “Šta mislite, ako vam učinim ono što tražite, potpuno onako kako ste rekli, hoćete li povjerovati u ono što vam objavljujem i potvrditi moje poslanstvo?” Jednoglasno rekoše da hoće, pa je Salih, a.s., od njih uzeo zakletvu i obećanje za to. Zatim je otišao do mjesta za klanjanje i klanjao Allahu, dž.š., koliko je bilo određeno. Zatim je zamolio svoga Gospodara da udovolji njihovoj molbi. Tada je Allah, dž.š., naredio stijeni da se rascijepi i iz nje je izašla velika i deset mjeseci steona deva, sa svim osobinama i karakteristikama koje su oni tražili. Kada su je ugledali, i svojim očima vidjeli veliko neviđeno čudo, mnogi od njih su počeli vjerovati, ali je većina od njih i dalje bila ustrajna u svome nevjerstvu i zabludi. Nakon toga Božiji poslanik Salih, a.s., ih je upozorio da paze devu i njeno mladunče koje je još bilo u utrobi koju su sami tražili i dogovorili su da deva bude kod njih, da pase odakle hoće i da pije vodu svaki drugi dan. Kada je došao dan u kome je red da ona pije vodu sa bunara, oni bi dan ranije namirivali vodu u svojim kućama, a taj dan su mogli piti i njeno mlijeko, do mile volje. Upozorio ih je da će ih, ukoliko joj učine bilo kakvo zlo, stići Allahova kazna. Ali, rekao im je i da će je ipak zaklati i da će to biti uzrok njihove propasti. Navodi se da im je čak i opisao čovjeka koji će je zaklati, rekavši da će biti rumene boje lica, plavih očiju i riđe kose. Ljudi iz Semuda su tada po čitavom kraju poslali uhode, sa zadatkom da ubiju dijete koje bude tako izgledalo. Tako je prošlo dugo vremena, jedna generacija je prošla, a druga je došla. Jednog dana, jedan od njihovih poglavara zaručio je sina sa kćerkom drugog njihovog poglavara, i oženio se njome, iz tog braka se rodio onaj koji će zaklati devu, a koji se zvao Kadar ibn Salif, pa uhode nisu mogle da ga ubiju zbog ugleda njegovih očeva i djedova u narodu. Vremenom je on postao njihov poglavar, kome su bili pokorni. Deva je krenula tom zemljom, a stijena iz koje je izašla ostala je na mjestu, svjedočeći do današnjeg dana o veličini i veličanstvenosti Božije svemoći.

Nestrpljivi nevjernici

Uzvišeni Allah na više mjesta u Svojoj časnoj Knjizi govori kako će vjernicima podariti mudrost, strpljivost i druge blagodati koje se ne mogu kupiti novcem. To je čisti Božiji dar Njegovim iskrenim robovima. Nevjernici nisu mogli trpjeti da neka tuđa deva hoda po njihovoj zemlji, da pije svu njihovu vodu za jedan dan, da se smiješta u najhladnije područje ljeti i najtoplije područje zimi, a kaže se da, gdje bi ušla ta deva odatle bi istog časa otišle sve ostale životinje. Zato su odlučili da je ubiju. To je učinilo devet “junačina”. Oni su dobili podršku cijelog naroda da to učine i daljnji zadatak je bio lahak i brzo obavljen, ubili su kamilu, ali im je mladunče izmaklo. Kaže se da se njeno mladunče popelo na nepristupačno brdo i da je riknulo tri puta. Hasan kaže: “Mladunče je upitalo: ‘Gospodaru moj, gdje mi je majka?’ Zatim je ušlo u jednu stijenu i nestalo u njoj.” Dakle, iz stijene je izašla kamila i tada je nekolicina ljudi povjerovala, u stijenu se mladunče ponovo vratilo, ali sada to više nije interesovalo skoro nikoga… Uzvišeni Allah nam prelijepo opisuje nastavak priče i šalje veliku poruku: I smišljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se nisu nadali, pa pogledaj kakva je bila posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve – i njih i narod njihov, eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili – to je zaista pouka narodu koji zna – a spasili smo one koji su vjerovali i koji su se grijeha klonili. (En-Neml, 50.-53.)

El-Kermani navodi da se kraj u kojem je uništen narod Semud naziva Tagijeh, ime koje se također spominje u Kur’anu. (El-Itkan, 2/378) Kako se navodi u velikom broju predaja svi su uništeni strašnim krikom. Vidimo da nam Gospodar svjetova ukazuje na njihove puste kuće, a i stijene iz kojih je izašla deva i u koju je ušlo njeno mladunče, nisu daleko…

Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u domovini svoga brata Saliha, a.s.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je na jednom od pohoda došao do mjesta koje je nastanjivao Salihov narod. Tada je svojim prijateljima čak i pokazivao kuda je prolazila deva. Džabir prenosi: “Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., prolazio pored Hidžra, rekao je: ‘Nemojte tražiti čuda! Tražio ih je Salihov narod, pa su im pokazana – znači deva – koja je ovuda dolazila, a ovuda odlazila. Prekršili su naređenje svoga Gospodara i zaklali je. Pila je njihovu vodu jedan dan, a oni njeno mlijeko drugi dan. Ali, ubrzo su je zaklali, pa ih je snašao jedan krik, kojim je Allah usmrtio sve, koji su bili pod nebeskim svodom, osim jednog čovjeka koji se zatekao u haremu Allahove Kabe.’ ‘Ko je to bio, Božiji Poslaniče?’, upitaše iznenađeni ashabi, a on im odgovori: ‘To je bio Ebu Regal, ali kada je izašao iz harema i njega je pogodilo što i njegov narod.”’ (Imami Ahmed)

Imami Ahmed bilježi hadis od Ibn Omera: “Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., krenuo sa ashabima prema Tebuku, sa njima se zaustavio u Hidžru, kod Semudovih naselja, pa su nasuli vodu iz bunara iz kojih je pio narod Semudov, te su njome zamijesili hljeb i napunili posude. Međutim, Poslanik im je naredio, pa su prosuli vodu i tim hljebom su nahranili deve, a onda ih je odveo do bunara iz kojeg je pila deva. Zabranio im je ulazak u isklesane kuće gdje je živio kažnjeni narod rekavši: ‘Bojim se da vas zadesi ono što je zadesilo i njih, pa ne ulazite tamo gdje su oni živjeli!’” (Ahmed, Musned 1/232)

Posebno je zanimljiv hadis koji bilježi imami Ahmed, a koji nam otkriva postojanje velikog interesa za ostatke prošlih naroda čak i kod ashaba. Tako u hadisu stoji: “Kada je bio pohod na Tebuk, ljudi su požurili da dođu do ostatka naselja tog naroda. To je čuo Božiji Poslanik, s.a.v.s., pa je pozvao svijet i rekao: ‘Sakupite se radi namaza!’ Ja sam došao do Poslanika, s.a.v.s., a on, pridržavajući se za nekoga reče: ‘Nemojte ulaziti narodu na kojeg se Allah rasrdio!’ Na to mu je jedan čovjek rekao: ‘Božiji Poslaniče, mi im se čudimo!’, a on je na to rekao: ‘Hoćete li da vam kažem šta je još čudnije od toga? Čovjek između vas koji vam priča o onome što je bilo prije vas i o onome što će biti poslije vas. Zato budite ustrajni na Pravom putu pa vas Allah nikada neće kazniti. Doći će jedan narod koji se nikako od toga neće moći odbraniti.’” (Hasen hadis)

Isto tako, u hadiskim zbirkama se bilježi hadis koji prenosi Ibn Abbas: “Kada je Poslanik, s.a.v.s., prolazio kroz dolinu Usfan, na putu za hadždž, upitao je: ‘Ebu Bekre, koja je ovo dolina?’ On mu je odgovorio: ‘Dolina Usfan.’ Tada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Ovuda su prolazili Hud i Salih, a.s., na mladim devama koje su imale ulare izrađene od vlakana, a na njima su i gornji i donji ogrtači bili od vunenog platna. Tako su izgovarali telbijju i hodočastili Kabu.’” (Ahmed, Musned, 1/232)

Sened ovog hadisa, po Ibn Kesiru, je hasen – dobar, a isti hadis bilježi i Taberani, s tim da se u tom hadisu govori o Nuhu, Hudu i Ibrahimu. Iz ovih hadisa možemo uzeti brojne pouke kako se treba musliman odnositi prema ostacima kažnjenih naroda i uvijek ih imati na umu kad god se nađemo u njihovoj blizini.

Prikaži više
Back to top button
Close