Zašto se Amerika boji proglasiti rat Iranu?

Izvor: balkans.aljazeera.net

Može li Washington sebi priuštiti još jedan Vijetnam i kako će se Trump izvući iz političkog ćorsokaka?

Piše: Moataz Ali, politički analitičar

Napad na naftne tankere u luci Fujairah te napadi Husa bespilotnim letjelicama na naftovode u unutrašnjosti Saudijske Arabije uslijedili su kao izazov američkoj dominaciji nad regijom Zaljeva. Svi su nakon toga bili iznenađeni kada je Trump počeo odustajati od prijetnji ratom Iranu, dajući prednost diplomatskom rješenju. Znači li to da se Amerika boji upustiti u sukob s Iranom ili je samo riječ o igri interesa?

Nakon pobune naroda protiv šahovog režima u Iranu 1979. godine, Khomeini je stigao u Teheran iz Francuske pošto se dogovorio s američkom administracijom da potencijalni islamski režim koji će preuzeti vlast neće ugroziti interese SAD-a, koji se ogledaju u osiguravanju kontinuiranog protoka iranske nafte na zapad, kako se navodi u dokumentima američke obavještajne agencije koji su procurili u javnost 2016. godine.

Međutim, kada je Khomeini došao na vlast, iranski režim se pretvorio u najljućeg neprijatelja Amerike nakon opsade ambasade SAD-a i uzimanja za taoce američkih službenika. Kriza je izbila kada je Amerika primila iranskog šaha pod izgovorom liječenja. Također, američka operacija Orlova kandža s ciljem spašavanja talaca iz američke ambasade pokazala se neuspješnom kada je došlo do sudara jednog od borbenih helikoptera s avionom C-130. U padu letjelica stradalo je osam američkih vojnika. Vojna operacija je doživjela debakl u vrijeme održavanja američkih izbora 1980. godine, na kojima je Jimmy Carter izgubio od Ronalda Reagana. On uspijeva vratiti taoce nakon šahove smrti, jer više nije bilo izgovora za njihovo držanje.

Iran iscrpljuje Ameriku na Bliskom istoku

General Ahmed Hassan al-Bakr podnio je ostavku na mjesto predsjednika Iraka 1980. godine, a funkciju je preuzeo njegov zamjenik, Saddam Hussein, koji je bio lojalan Americi u to vrijeme. Nakon toga, između Saddama i Irana izbija sukob oko regije Shatt al-Arab u kojem su Amerika i Francuska pružale oružanu podršku Saddamu, dok je Iran preko svojih produženih ruku orkestrirao brojne bombaške napade usmjerene protiv američkih interesa u Kuvajtu. Također, dva samoubilačka napada potresla su štab američkih marinaca i glavni štab francuskih mirovnih snaga 1983. godine u Libanu. U napadima je stradao 241 američki i 58 francuskih vojnika, što je potaklo Ameriku i Francusku da povuku svoje trupe iz Libana 1984. godine.

Kao odgovor na to što su Francuska i Amerika naoružavale Irak različitim vrstama oružja, skupine povezane s Iranom otele su u periodu od 1982. do 1992. godine više od 100 stranih državljana u Libanu, a potom vodile pregovore sa zapadnim državama. Tako su Iranci 1985. godine ponudili Francuskoj da će pustiti francuske taoce pod uslovom da bude oslobođen jedan od optuženika iz Francuske, zatim da Iran kupi francusko oružje, kao i da se vrati iznos od milijardu dolara namijenjen za projekt obogaćivanja uranija s Francuskom iz vremena vladavine šaha. Međutim, desničarska opozicija na čelu sa Jacquesom Chiracom ulazi u pregovore i daje bolju ponudu Iranu ako pobijede na parlamentarnim izborima. Ali zbog sukoba između premijera Jacquesa Chiraca i predsjednika Francoisa Mitterranda, desnica nije mogla ispuniti svoja obećanja Iranu, na što je ova država odgovorila nizom napada na Francusku kako bi izvršila pritisak na Chiracovu vladu da ispuni data obećanja.

Izrael i Iran i sumnjivi odnosi

Iran je pratio razvoj dešavanja u iračkom nukleranom pitanju još od 1976. godine, nakon što je delegacija iračkih naučnika posjetila Francusku kako bi završili dogovore za izgradnju dva nuklearna reaktora. Uprkos tome što je Francuska opskrbljivala irački reaktor niskobogaćenim gorivom, kako bi izbjegla njegovu upotrebu za proizvodnju nuklearne bombe, Izrael je 1981. godine, dan prije pokretanja dva reaktora, odlučio da bombardira glavni reaktor, uporedo s početkom iransko-iračkog rata.

U kontekstu približavanja izraelsko-iranskih vizija zbog stava o Iraku, dolazi do potpisivanja tajnog sporazuma između Irana i Izraela na osnovu kojeg će Izrael prodavati Iranu oružje u zamjenu za opskrbljivanje Izraela iranskom naftom. Međutim, ovaj tajni plan je otkriven kada je sovjetska protuzračna odbrana oborila argentinski avion 1981. godine, koji je korišten za prebacivanje izraelskog oružja Iranu.

S druge strane, iranski pregovori s Amerikom iz 1985. godine pokazali su se kao uspješni jer je postignut dogovor da Iran kupuje oružje od Amerike u zamjenu za to da oslobodi državljane zapadnih zemalja koji su držani kao taoci u Libanu. Bijela kuća je novac od prodaje oružja koristila za podršku Kontrašima, odnosno pripadnicima pobunjeničkih skupina koji su bili aktivni u Nikaragvi, tako što im je dostavljala oružje i novac. Kada je izbio skandal zbog svega toga, Amerika je zaustavila prodaju oružja Iranu.

Rat naftnim tankerima i sukob s Amerikom

Iransko-irački rat je prouzrokovao katastrofalne posljedice za obje strane: potonulo je 250 naftnih tankera u periodu od 1994. do 1998. Iranci su postavili mine u Hormuškom tjesnacu i izaslali jurišne brodove protiv svih tankera i američkih ratnih brodova. I zaista, šesti po veličini brod na svijetu, američki supertanker SS Bridgeton potonuo je nakon što je naišao na iransku morsku minu u julu 1987.

Odgovor Amerike je stigao veoma brzo 1987. godine, kada su američki ratni brodovi uništili dvije plutajuće naftne platforme koje su pripadale Iranu. Kada su im se iranski brodovi suprotstavili, američka mornarica je potopila tri razarača i pogodila još dvije iranske fregate. Amerika je pored toga oborila i iranski civilni avion, što je dovelo do pogibije 300 putnika. SAD je također zatvorio oči pred Saddamovim prijetnjama da će napasti Teheran raketama Scud s hemijskim bojevim glavama, zbog čega je Iran bio primoran da zaustavi vatru u strahu da će se ponoviti scenarij Hirošime a Teheran biti uništen.

U glavnom francuskom gradu je 1986. godine došlo do serije bombaških napada, a onda je 1987. godine iranska ambasada u Parizu opkoljena u pokušaju da bude uhvaćen jedan od osumnjičenih za napade. Dolazi do prekidanja diplomatskih odnosa između dvije države, a do njihovog ponovnog uspostavljanja dolazi već naredne godine kada su oslobođeni francuski taoci u Libanu. U julu 1991. godine izveden je atentat na bivšeg iranskog premijera Shapoura Bakhtiara u pariškom predgrađu Suresnes, gdje je živio u egzilu još od zbacivanja šaha s vlasti 1979. godine, nakon što je Francuska odbila protjerati iransku opoziciju sa svoje teritorije.

Skupina bliska Iranu izvela je bombaški napad na izraelsku ambasadu u Argentini 1992. godine, a zatim i na Centar jevrejske zajednice u Buenos Airesu 1994., kao odgovor na izraelski atentat na generalnog sekretara Hezbollaha Abbasa al-Musawija na jugu Libana 1992. godine. Argentina je odabrana za metu jer je vlada Buenos Airesa odustala od obećanja da će prodati civilnu nuklearnu opremu Iranu pod američkim pritiscima. Iran je također pružio logističku i vojnu podršku palestinskom pokretu otpora Hamas u ratu protiv Izraela u 2008., 2012. i 2014. godini, što je doprinijelo neuspjehu Izraela u invaziji na Pojas Gaze, u kontekstu igre balansiranja snaga u regionu.

Američka opsada Irana

Iran se nije povinovao američkim sankcijama, koje su ga spriječile da prodaje plin Pakistanu i Indiji 1995. godine. Američke vojne baze u Zaljevu također nisu uspjele marginalizirati iranski utjecaj u zemljama kao što su Bahrein i Irak. Nakon okupacije Afganistana 2001. godine, Iran je pružio vojnu podršku talibanskom pokretu u saradnji s Rusijom kako bi se okončalo prisustvo Amerike u toj zemlji. Američke administracije zagovaraju produživanje gasovoda od centralne Azije do Pakistana i Indije, čime bi se spriječilo da Iran prodaje svoj gas ovim dvjema državama.

Američka invazija na Irak 2003. godine nije uspjela ugroziti stratešku dubinu Irana zbog sunijskog oružanog otpora američkom prisustvu u Iraku. Pored toga, dolazi do formiranja šijskih milicija odanih Iranu kako bi se zaštitili interesi ove države u Iraku. Ni pojavljivanje kurdske partije na sjeveru Irana uz podršku Zapada nije uspjelo ugroziti unutrašnju stabilnost Irana.

Sjedinjene Američke Države su također pojačale ekonomsku i vojnu saradnju s Azerbejdžanom, državom koja se nalazi na sjevernim granicama Irana, u pokušajima da se kaspijski plin prebaci u Evropu bez tranzita kroz Iran. Međutim, neuspjeh svih pokušaja da se plin transportira u Evropu prisilio je Zapad da 2015. godine zaključi sporazum po kojem bi Iran ograničio svoj program obogaćivanja uranija u narednih 15 godina. U zamjenu za to, Iran će biti uključen u projekat stoljeća, čiji je cilj dopremiti gas iz centralne Azije u Evropu preko Irana. Paralelno s tim, Amerika će zatvoriti oči na to što su Husi preuzeli vlast u Jemenu.

Trump je smatrao da savezništva Irana s Kinom i Rusijom predstavljaju prijetnju za američke interese, stoga donosi odluku da se povuče iz nukleranog sporazuma s Teheranom. Ponovo je uveo sankcije ovoj državi i zabranio joj da prodaje svoju naftu Kini. Trump je također podržao plan za ekonomski oporavak, prisiljavajući Kinu da poveća kupovinu američkog gasa kako bi smanjio trgovinski deficit i kako bi slomio ekonomski savez između Kine, Rusije i Irana.

Također je ponudio talibanima da će se povući iz Afganistana uz uvjet da se američkim kompanijama dopusti da produže turkmenski gasovod preko teritorija pod njihovom kontrolom sve do Pakistana, što bi spriječilo Iran da realizira svoje planove za transporta gasa prema istoku.

Iran je, s druge strane, zaprijetio da će spriječiti izvoz nafte iz država Zaljeva, a preko svojih produženih ruku izvodi dvije akcije Fujairahu i Saudijskoj Arabiji, što je vratilo bolne uspomene na osamdesete godine i stradanje marinaca u Libanu. Iran je danas spreman i naoružan balističkim raketama i ruskim proturaketnim sistemom S-300. Prema tome, može li Washington sebi priuštiti još jedan Vijetnam i kako će se Trump izvući iz političkog ćorsokaka u kojeg je sam sebe doveo?

Prikaži više
Back to top button
Close