Život i običaji muslimana

Izvor: trt.net.tr

U mejtef nije morao i ne mora ni dan-danas niko ići: prisilnoga polaska u tu vrstu škole nema, niti ga je ikada bilo, ali je musliman moralno obavezan da svoju djecu, i mušku i žensku, i radi Boga i radi ljudi, u mejtefe šalje, jer djeca u mejtefima uče da živi i mrtvi od njih hajr, dobro, korist imaju i da na ovom i na onom svijetu s njima zadovoljni budu. Radi toga i polaze djeca vrlo vrijedno mejtefe, pa su mejtefi obično uvijek kao košnice puni većih i manjih učenika i učenica. Najbolji je polazak zimi i u proljeće, baš u ovo godišnje doba! Nešto je uvijek bio lošiji ljeti, a najslabiji u jesen, jer onda su djeca morala roditeljima mnogo pomagati u poljoprivrednim poslovima: brati kukuruz, sakupljati ljetinu, pripremati se za zimu!

     Velikih ferija, kao što su u osnovnim i drugim školama, nije bilo. Isto tako imala su djeca u obične dane manje slobodnog vremena, nego na primjer u osnovnim školama. Slobodno su imali, onda, svakoga petka, zatim u mjesecu Ramazanu kroz čitavo prije podne, da se mogu ispavati, jer se taj mjesec posti, noću se dugo ostajalo u džamijamaa ujutro opet ustajalo na sehur i cijeli mjesec je bio takav! Ako se tome pridodaju oba Bajrama, sveukupno su samo to, u ono vrijeme, bili praznici!

     Šta je bio razlog da muslimani obavezno šalju djecu u mejtef je i taj što muslimani u sebi nose veliku ljubav spram Gospodara svjetova, Jedinoga Boga, Allaha i svoga vjerozakona, a onda i ljubav naspram svoje djece, pa žele da i ona, za njihovo dobro, upoznaju i obljube svoj zakon i da tako steknu, kako se onda govorilo: „svital obraz na obadva svita!“ Vrijedan polazak u mejtef potpomagali su džemati. Svaki džemat je imao svoj mejtef i svoga hodžu koji je djecu podučavao. U ta vremena u svim džematima (nekada su to bili zaseoci ), nije bilo džamija, ali je bilo mejtefa! Oni su vršili funkciju i mejtefa i džamije! U Bosni je već prve godine iza okupacije, dakle još u doba nemira i ratne trzavice, bilo preko pet stotina mejtefa i tako je na devet stotina muslimanskih stanovnika otpao po jedan mejtef sa po prilici devedesetoro djece spremnih za školu. Godine 1882. Narastao je taj broj na 620 mejtefa, a danas ih ima mnogo više, ali je na žalost djece sve manje!

     Glavni je predmet u mejtefu onda, a i sada, bilo arapsko pismo, a to jer je Kur’an pisan na arapskom jeziku, a muslimani onoga vremena nisu težili za drugima, već za ovim na kojem su mogli Kur’an čitati, razumijevati, a oni sa višim školama i proučavati! Osim Kur’ana, učilo se mnogo tedžvidskih pravila i islamski šarti. Tedžvid je nauka, kako se pojedina arapska slova, a prema njima i riječi izgovaraju i naglašavaju, naime, da li dugo ili kratko, da li na nos ili na grlo, ili se jezikom udara o zube ili nepce, da bi đaci mogli pravilno Kur’an učiti, a riječi i rečenice kako treba izgovarati. Islamski šarti su zapravo nauka o osnovama islama:o Bogu, molitvi, abdestu, postu, zekjatu i drugim temeljnim istinama vjere islama, koje mora znati svaki musliman.

Prikaži više
Back to top button
Close